"Autonomne regije stvorene da bi zadovoljile secesioniste i bile platforma za maltretiranje iz susjedstva nisu rješenje, već učvršćivanje problema – na račun običnih građana i dugoročne stabilnosti".
Piše: Baronesa Arminka Helić
Ako Vladimir Putin pošalje svoje trupe u Ukrajinu, to ne bi bilo prvi put. Ruski vojnici su 2014. godine okupirali Krim. U isto vrijeme, proruske paravojne formacije i pobunjenici u istočnoj Ukrajini pokrenuli su oružanu pobunu. Kada se ukrajinska vojska pokazala prejakom za njih, ruski vojnici su poslani kao pojačanje.
Početne teške borbe ušle su u ćorsokak. Od 2015. godine nastavljeno je rovovsko ratovanje, praćeno sporadičnim primirjima, ali nikada nije prestalo. Ruski zastupnici su proglasili dvije samozvane narodne republike Donjeck i Luganjsk. Desetine ukrajinskih vojnika i dalje stradaju svake godine.
Ovaj sukob djeluje kao stalna kočnica za napredak Ukrajine, držeći je u nesretnom limbu. Članstvo u EU i NATO – prvobitna želja koja je potaknula intervenciju Rusije 2014., a drugo sve popularnija ideja suočena s agresijom Moskve – nemoguće je dok su granice Ukrajine neizvjesne i rat je u toku. Ekonomski razvoj ometaju sukobi i predstavljaju stalno kočenje države.
Ali stalna nestabilnost na njenoj granici i potreba da se njeni opunomoćenici zadrže na aparatima za održavanje života, nisu idealni ni za Rusiju. Jedno od mogućih objašnjenja Putinovog trenutnog vojnog jačanja je da on nastoji izvršiti pritisak na Ukrajinu da pristane na trajno rešenje za Donjeck i Luganjsk.
Za Moskvu bi idealna situacija bila uspostavljanje dvije autonomne republike unutar Ukrajine, sa moći da stavi veto na sve odluke i djeluje kao stalni kvaritelj. Na taj način bi se moglo zaustaviti svako kretanje ka stabilnosti i prosperitetu, NATO-u i EU. Ruskom uticaju bi se dala stalna baza – ali ona koja je samoodrživa, zahtevajući manje ulaganja od statusa quo.
1.500 km jugozapadno od Donjecka – daleko od Rusije i drugdje u Evropi – postoji primjer kako takva postavka funkcionira.
Dejtonskim mirovnim sporazumom 1995. godine okončan je rat u Bosni i Hercegovini. Stvorena su dva entiteta unutar države, kojima su data mnoga državna ovlaštenja: Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku.
Poslovi u vladi su podijeljeni prema etničkim kvotama. Gdje su se vaši roditelji molili bilo je važnije od vaše sposobnosti. Prava pojedinaca su bila podređena u ime zaštite — a time i učvršćivanja i segregacije — etničkih blokova.
U to vrijeme, ovo je izgledalo kao dobar način da se donese mir. Naknadno iskustvo pokazalo je, međutim, kako loši akteri mogu pokvariti dobre namjere. Ukorijenjena politička pozicija koja se daje ljudima koji nastoje zemlju učiniti neodrživom, razbiti Bosnu i Hercegovinu, omogućava im da osujećuju rad vlasti i spriječe svaki napredak. Sistem održava korumpirane političare na vlasti i dopušta im da drže obične građane za taoce.
Obični građani su u stanju stalne patnje. Korupcija ograničava mogućnosti za sve osim za bogate — i rođake političara. Neuspjeh da se postigne napredak države dovodi do značajne ekonomske neaktivnosti i ogromnog odliva mozgova, jer obrazovani Bosanci i Hercegovci odlaze na bolje poslove u Evropu. To je loše za cijeli region, a i za Evropu. Umjesto da djeluje kao partner u ekonomskom rastu, ona Bosni crpi resurse. Umjesto da doprinosi stabilnosti, BiH, s druge strane zahtijeva stalnu političku pažnju.
Problemi su podstaknuti vanjskim utjecajima. Strateški ciljevi BiH su integracija u NATO i Evropsku uniju. Ali entitet Rs je postao platforma za kontinuirano vanjsko uplitanje u Bosni. Mnogi srpski političari i dalje sanjaju o “velikoj Srbiji” i podržavaju one unutar Bosne koji žele da učine zemlju nefunkcionalnom i razbiju je.
I Rusija je zadovoljna situacijom. Ona nastoji da BiH stalno drži na ivici nestabilnosti i stvarajući ranu za NATO i Evropu.
“U slučaju praktičnog približavanja Bosne i Hercegovine i NATO-a, naša zemlja će morati reagirati na ovaj neprijateljski čin”, saopćeno je prije nekoliko mjeseci iz ruske ambasade.
Ovo je model kojem se moramo oduprijeti u Ukrajini. Autonomne regije stvorene da bi zadovoljile secesioniste i bile platforma za maltretiranje iz susjedstva nisu rješenje, već učvršćivanje problema – na račun običnih građana i dugoročne stabilnosti. Ako ne pokažemo da smo otporni i odlučni da tražimo alternative, onda moramo očekivati da će Rusija nastaviti s istim pristupom na drugim mjestima. Ako im polazi za rukom u BiH i Ukrajini, isto će uraditi i na Baltiku. Na nama je da se pobrinemo da to ne bude tako.
(Autorica je poslanica Doma lordova Parlamenta Velike Britanije. Tekst je izvorno objavljen u listu The Times)
