Piše Hamza Višća
Samit šefova država ili vlada zemalja članica Alijanse u Vilniusu nije bio historijski, niti je Ukrajina pozvana, niti je Švedska primljena u članstvo, ali se NATO definitivno vratio osnovnim zadacima i učinio ovaj Bidenov izlet u Evropu najuspješnijim do sada.
Brutalna agresija Rusije na Ukrajinu, koja još uvijek traje, je toliko ozbiljno shvaćena od strane NATO članica da je ovo četvrti Samit šefova država ili vlada u samo 500 dana. Bilo je za očekivati da se donesu odluke koje bi mogle utjecati na daljnji tok rata. Članice Alijanse su čini se vagale svaku riječ da ne povrijede ukrajinskog predsjednika, da budu rezolutni spram Rusije, a da Kini ponude saradnju koja bi očuvala svjetski poredak i otklonila prije svega pogubnost agresije Rusije na Ukrajinu.
Predsjednik Zelenski je na Samit došao svjestan da je borba Ukrajine borba za sigurnost Zapada, sa ekstremno velikim zahtjevima – konkretan tajming bezuslovnog prijema u članstvo, nesmanjeno logisticiranje kontraofanzive i državnih poslova i dodatne garancije sigurnosti Ukrajine po okončanju rata. Crvena linija za bilo kakvu odluku je za NATO bila – ne ući u rat sa Rusijom. Imajući to na umu predsjednik Zelenski je dobio maksimum: čvrsto opredjeljenje članica G7 za vrlo kompleksnu podršku oružanim snagama u borbenim dejstvima, uklanjanje procedura MAP-a za ulazak u NATO, te uspostavljanje Vijeća NATO-Ukrajina, tijela koje može u svako doba biti sazvano i razmatrati stanje sigurnosti u Ukrajini, posebno stanje na frontu, dogovoriti potrebne mjere i preduzeti potrebne korake. To što nije postignut dogovor oko tajminga ulaska Ukrajine u Alijansu, može se opravdati činjenicom da nema jasnih naznaka postizanja konačnog cilja ukrajinske kontraofanzive. Naime nisu svi uvjereni da Ukrajina može vratiti pod svoju kontrolu svu teritoriju iz 1991. godine. Ali članice su jedinstvene u stavu da Ukrajina ne smije izgubiti ovaj rat, te da u pregovorima o miru treba onemogućiti Rusiju da dođe u situaciju da ponovi agresiju. Rusija je označena krivcem za rat, ali joj je i ponuđen način izlaska iz njega.
Naravno da je Samit u Vilniusu iskorišten da se vidi dokle se došlo sa implementacijom zadataka sa predhodnog madridskog sretanja šefova država ili vlada. Naime, u Madridu je dogovoreno niz promjena u NATO strukturi, te načinu organizovanja i funkcionisanja, finansiranja i rješavanja nedostataka u strukturi i opremanju nacionalnih odbrambenih snaga, kako bi Alijansa bila sposobna i spremna izvršavat svoja tri osnovna zadatka. Da podsjetim, NATO je pobijedio u Hladnom ratu čvrsto preduzimajući sve mjere u ostvarivanju tri zadatka: odvraćanje neprijatelja i odbrana teritorije(1), prevencija i upravljanje krizama(2) i ostvarivanjem kooperativne sigurnosti(3).
Smjelost Rusije da izvrši agresiju na Ukrajinu je bilo alarmantno podsjećanje da se uradi brza revizija stanja po svim zadacima i preduzmu mjere. Pokazalo se da Alijansi ne nedostaje jedinstva, ali da odbrambene snage i sredstva baš i nisu spremne za rat.
Mnogo je naučenih i identificiranih lekcija iz rusko-ukrajinskog rata, koje zahtijevaju promjene, od ulaganja u odbranu i modernizaciju, do noviteta u NATO strukturi i njenom rasporedu, planiranju i regionalizaciji snaga u skladu sa novim procjenama, izgradnji i poboljšanju odbrambene i javne infrastrukture, posebno u graničnim područjima. Potrebno je graditi novi odnos sa namjenskom industrijom. Ova današnja, mirnodopska, nije u stanju pratiti zahtjeve na Ukrajinskom frontu, a pogotovu na nekom širem. U tom smislu govorilo se o Akcionom planu za odbrambenu proizvodnju.
