ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Politika/Kolumna
Kolumna

Može li međunarodno pravo zaustaviti Putina?

Važno je da postoji jedna kritična masa država koje će biti spremne da, na ovaj ili onaj način, zaustave ili umanje intenzitet agresije, odnosno pomogne žrtvi ili žrtvama agresije.

Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović


Iza nas je više od 100 dana ruske agresije na Ukrajinu. Stotinu dana ubijanja, uništavanja, razaranja, užasa. Svakodnevne slike korištenja modernog razornog oružja lede krv u žilama. Razrušene zgrade, škole, univerziteti, saobraćajna infrastruktura, kulturni spomenici, za sve koji su preživjeli rat, agresiju, su slike živog sjećanja. Iz ovih slika stradanja rađa se solidarnost žrtve prema žrtvi, odnosno tu se ona diferencira od "bratske" podrške politici zločina. Ratni horor kroz koji sada prolazi ukrajinski narod je jeziva repriza onoga do čega velikodržavne aspiracije u konačnici dovode.  Situacija je eskalirala do te mjere da sada više nema nazad. Svijet je svjestan da se nešto mora poduzeti jer će implikacije biti dalekosežne. Ruska invazija je krvavi biznis. Postavlja se pitanje šta međunarodna zajednica može uraditi u vezi sa tim? 

To je pitanje o kritičnom značaju međunarodnog prava i institucija koje su osnovane s ciljem da se počinioci zločina, bez obzira u čije ime i za koga su počinjeni, privedu pravdi i sankcioniraju. 

Principi međunarodnog prava su pogaženi

U temeljne principe međunarodnog prava spadaju suverenitet i jednakost država, te nepovredivost granica. Ruska agresija je očigledno pogazila ove principe. Rusija nije samo grubo prekršila član 2(4) Povelje UN koji zabranjuje korištenje sile protiv teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti druge države, nego i niz drugih međunarodnih ugovora: Završni akt iz Helsinkija - 1975. koji zabranjuje povredu teritorijalnog integriteta uz korištenje sile; zatim Memorandum iz Budimpešte - 1994. kojim se Rusija obavezala na poštivanje suvereniteta, nezavisnosti te granica Ukrajine; Deklaraciju o principima međunarodnog prava koji se tiču prijateljskih odnosa iz 1970.,  te, ako hoćete, i sporazume iz Minska. 

Hibridni rat ili državni terorizam

Putinova „specijalna operacija“ je u stvari hibridni rat. U 21. stoljeću linija između stanja rata i stanja mira je zamagljena. Ratovi se više ne objavljuju niti se njihov početak vezuje za neki opće prihvaćeni model.  Oni se vode pod maskom zaštite nacionalnih interesa koji su, istovremeno, namjerno široko definirani. Nerijetko ovi ratovi imaju dodirnih tačaka sa državnim terorizmom koji je definiran Ženevskom deklaracijom o državnom terorizmu iz 1987. godine. Ovi ratovi, u osnovi, pokazuju da je međunarodno pravo poredak u kojem se priznaje dominacija samo jednog principa – principa sile! U takvom pravnom poretku načelno se priznaje jednakost država, ali se ističe da su neke države "jednakije" , te da imaju pravo, koristeći silu,  potčiniti neposlušne vlade suverenih zemalja. To je zapravo pokušaj da se međunarodno pravo obesmisli i svede na koncept u kojem nema loših ili dobrih poteza nego postoji samo ravnoteža moći. U takvoj situaciji, jednostrano korištenje sile destabilizira sistem međunarodnih odnosa, te legitimizira korištenje sile za ostvarenje geopolitičkih interesa. Na taj način se potkopavaju dostignuća vrijednosti i principa na kojima se međunarodno pravo zasniva.

Nedavno je šef ruske diplomatije, nastojeći relativizirati, rusku agresiju na Ukrajinu usporedio sa brutalnim vojnim operacijama izraelske vojske na teritoriju sa većinskim palestinskim stanovništvom. Naravno da princip pravde nalaže da ona mora biti univerzalno dostupna bez obzira na aktere i mjesto. Ako nema pravde za svakoga to znači da je princip pravde zloupotrebljen jer se pravda ne može selektivno upotrebljavati. Međutim, treba jasno staviti do znanja da se kršenje odredaba međunarodnog humanitarnog prava od strane jedne države ne može opravdavati niti, na bilo koji način, relativizirati praksom drugih zemalja. 

Međunarodna pravda zavisi od dobre volje država 

Međunarodne institucije pravde nemaju mehanizme prisilne primjene jer policija i ostale agencije za sprovođenje propisa postoje isključivo na nivou nacionalnog pravnog poretka. To je jedna od nedorečenosti međunarodnog prava koja značajno utječe na njegovu efikasnost. To praktično znači da je Međunarodni krivični sud za provođenje istraga i privođenje osumnjičenih u potpunosti  zavisan od dobre volje državnih policijskih i vojnih struktura. Sa druge strane, ova međunarodna institucija pravde nije ni finansijski nezavisna jer se finansira iz godišnje članarine država članica i dobrovoljnih doprinosa. Ove dvije činjenice utječu na to da se međunarodna pravda definira stvarnim naporima međunarodnih aktera, subjekata međunarodnog prava koji joj daju supstancu odnosno notu smisla i sadržaja. U tom smislu, operativnost međunarodnih institucija pravde zavisi od saglasnosti država potpisnica ugovora kojim su iste osnovane. 

Napredak je ipak moguć

Zbog svih ovih, ali i nekih drugih razloga, Međunarodni krivični sud je do sada nerado bio uključen u konflikte u kojima su, na ovaj ili onaj način, uključene velike sile. Međutim, ipak je ostvaren određeni napredak. 

Ured tužioca Međunarodnog krivičnog suda je nakon skoro 8 godina kalkuliranja 2016. godine otvorio istrage protiv odgovornih za zločine počinjene u konfliktu između Južne Osetije i Gruzije. U martu ove godine izdat je nalog za hapšenje tri osobe uključujući i bivšeg ministra unutrašnjih poslova samozvane republike Južna Osetija. Usprkos velikom pritisku američke administracije, Apelaciono vijeće Međunarodnog krivičnog suda jednoglasno je odlučilo da se odobri pokretanje istrage za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene od maja 2003. godine od strane koalicionih snaga u Afganistanu.

Procesuiranje odgovornih je izazov 

Procesuiranje odgovornih za zločine u Ukrajini bit će veliki izazov. Ukrajinske vlasti imaju primarnu odgovornost za sprovođenje istraga na svojoj teritoriji. Oni to za sada i rade. Nedavno je završen i prvi sudski proces protiv vojnika Ruske Federacije koji je priznao krivnju za ubistvo ukrajinskog civila na početku agresije. Ubrzo nakon toga još dva vojnika su proglašena krivim za granatiranje civila. Glavna tužiteljica Ukrajine je potvrdila da je do sada otvoreno 80 sličnih slučajeva koji se odnose na zarobljene vojnike Ruske Federacije. U narednom periodu će se dodatno istražiti više od 16.000 prijava za navodno počinjene zločine. Ovome je dodana istraga nedavne  presude suda samozvane "Narodne republike Donjeck" kojom su dva Britanca i jedan Marokanac osuđeni na smrt. 

Uporedo sa tim, Glavni tužitelj Međunarodnog krivičnog suda, opisujući zemlju kao mjesto zločina, izjavio je da je ova međunarodna institucija otvorila istrage za navodne ratne zločine i zločine protiv čovječnosti počinjene u Ukrajini od 2013. godine. Ukrajina i Rusija nisu članice Međunarodnog krivičnog suda što znači da one ne mogu zahtijevati provođenje istrage. Međutim, moguće je procesuirati odgovorne civilne i vojne dužnosnike koji su počinili zločin genocida, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti jer Međunarodni krivični sud može imati jurisdikciju ako su pomenuti zločini počinjeni na teritoriji države koja priznaje jurisdikciju Suda. Ukrajina je deklaracijom dva puta prihvatila ad hoc jurisdikciju Međunarodnog krivičnog suda. Osim toga, 39 država članica Suda već je zahtijevalo provođenje istrage što na određeni način ubrzava čitav proces jer nakon toga Glavni tužitelj nema obaveze pribavljanja saglasnosti Suda.

Proširenje ovlasti Međunarodnog krivičnog suda

Statut Međunarodnog krivičnog suda je dopunjen 2010. godine sa ciljem da se proširi jurisdikcija Suda, odnosno da uključi i slučajeve agresije. Međutim, Međunarodni krivični sud mogao bi pokrenuti postupak utvrđivanja individualne odgovornosti za akt agresije da su Rusija i Ukrajina članice Suda. Zbog toga je ukrajinska vlada zahtijevala osnivanje specijalnog međunarodnog tribunala za Ukrajinu kako bi se mogla utvrditi individualna odgovornost za krivično djelo agresije.

Kao što smo mogli primjetiti, pravnog osnova za procesuiranje odgovornih ne manjka, međutim osnovni razlog zbog kojeg Putin i drugi visoki ruski zvaničnici vjerojatno neće biti procesuirani je taj što su nedostupni organima gonjenja, odnosno vlasti u Rusiji ih gotovo sigurno neće izručiti. Slična situacija je bila sa Omarom Al-Baširom bivšim predsjednikom Sudana koji, iako lišen slobode u maju ove godine, još uvijek nije izručen. Umjesto njih, pravdi će biti privedeni oni koji budu uhvaćeni. No, bez obzira na ove crne prognoze, važno je da se svijet ujedini u osudi agresije na međunarodno priznate zemlje. 

Važno je da postoji jedna kritična masa država koje će biti spremne da, na ovaj ili onaj način, zaustave ili umanje intenzitet agresije, odnosno pomogne žrtvi ili žrtvama agresije.

Važno je da čitav svijet vidi da međunarodno pravo,ipak, funkcionira, te da se ne isplati biti agresor.


(Autor je doktor pravnih nauka i profesor Međunarodnog i komparativnog prava na Prince Mohammad Bin Fahd University, Kraljevina Saudijska Arabija)

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.