Mojih šest noći i sedam dana u Sarajevu

Piše: Almasa Hadžić

Nikad, u zadnjih 30 godina nisam bila toliko dugo, u komadu, što rekao narod, u glavnom gradu moje države.

U ratu sam u Sarajevo dolazila dva puta.

U miru ni sama ne znam koliko puta,  uglavnom, na obdan, eventualno prenoćila i nazad tamo gdje mi je trenutno prebivalište.

Bez obzira koliko puta da jesam, ili nisam bila u Sarajevu, ovaj grad sam doživljavala kao nešto svoje, kao biljeg u svojoj životnoj identifikaciji, ali nikako kao činjenicu  koja me, kad mu izgovorim ime, uzdigne na neki veći nivo od onog na kome stvarno jesam. 

Kao neko ko u svom porodičnom testamentu ima brazdu progona i stalnih mjenjanja mjesta prebivališta, ko je u životu, po nekoliko puta, imao pa nemao, ko je radio i kad mora i ne mora, ali i odmarao samo kad mu je ćeif, ko je u brk znao skresati, ali i  priznati da se kaje zbog, nekad, preoštre riječi - ulice, stambene zgrade, tržni centri, tuđe vile i čardaci, bijesna auta još bjesnijih vlasnika,  napirlitane gradske  hanume i gospođe, njihova napuhana usta i markirane tašne... nikad me nisu posebno zanimali, niti mi značili. 

Ali mi nisu ni smetali.

Ono što sam u životu najviše voljela kad dođem u Sarajevo,  jeste razgovor s  prijateljima,  kolegama, s nekim koga dugo nisam vidjela pa mi onako iz duše vikne „đe si bona, od kad te nisam vidio/vidjela, znaš šta ima novo...“ pa se  izgrlimo, prisjetimo nekih ranijih događaja, smijemo se do besvjesti, opričamo što nas se tiče i ne tiče, složimo se i ne složimo u mišljenju, pohvalimo jedni drugima ako imamo čime, ožalimo ono što je za žaljenje i rastanemo s pitanjem kad ćemo na kafu, ko da se nismo vidjeli ihahaj.

I evo me, cijelu heftu u Sarajevu.

Sinovi, snahe, unučad  ganjaju svoje ćeifove, one gastronomske posebno, suprug ne izlazi iz knjižara, a ja, naravno, pokušavam dozvati neke od starih prijatelja i poznanika da se vidimo „negdje na kafi“.

„Jesi li to došla na svadbu Bakrivoj kćeri“ umjesto „đe si stvore“ kako me je nekad u šali znao pozdraviti, zgodi me sarkazam jednog  od dugogodišnjih dragih prijatelja.

Istim sarkazmom mu velim da jesam i, shodno svojoj naravi, pošaljem ga tamo gdje je nekad bio, raspitujući se, ipak, za sina mu i kćerku, dokle su došli s fakultetima, kako mu je na novom poslu itd.

Pričamo, a on jedna, druga, opet o „svadbi“ o Erdoganu. Ma zabolje me, velim i za jedne i za druge.

Odoh okahrena.

Zovem starog jarana,  da, bar telefonom, protabirimo Dodikovo ponašanje na press konferenciji nakon sastanka sa Erdoganom, a on  meni, poče nabrajati zvanice na „svadbi Izetbegovića“, o potrošenim milionima, obezbjeđenju...

„Vidje li što se Dodik  premješta s jedne na drugu nogu dok Komšić govori da nema mirnog razlaza... Matere ti što se ono Džaferović nateže dok daje izjave, a Komšić cereka iza leđa Dodika“,  brstim ja očekujući da će mi se pridružiti u ljutnji zbog  demonstriranja „rogova u vreći“ od strane članova Predsjedništva BiH, pred predsjednikom Turske, a on ni mukajet.

Važna mu je svadba Izetbegovićeve kćeri, koja ga se ni po čemu ne tiče.