Mogu li se (od)cijepiti

Činjenica da međunarodno pravo per se ne zabranjuje jednostrano odcjepljenje može zvučati prilično zbunjujuće ili pak čudno. Razjašnjenje ove dileme dovodi nas do zaključka prema kojem bi, uz pretpostavku da međunarodno pravo sadrži striktnu zabranu odcjepljenja, to jednostavno značilo da je historija država unaprijed determinirana. U takvoj situaciji uspostavljanje bilo koje nove države bilo bi u suprotnosti s međunarodnim pravom, što bi utjecalo da sastav međunarodne zajednice država bude de facto i de jure zauvijek zamrznut.

Tu, zapravo, vidimo jedan od ključnih razloga pomenute fleksibilnosti međunarodnog prava. 

Neki bi sada ovdje mogli prigovoriti da odsustvo striktne zabrane jednostranog odcjepljenja u međunarodnom pravu može biti jedan od elementa nestabilnosti u međunarodnim odnosima.

Ovdje želimo naglasiti da činjenica prema kojoj ne postoji jasna zabrana jednostranog odcjepljenja ne znači da je ona uvijek u skladu s međunarodnim pravom.

Neki od primjera koji se mogu navesti su odbijanje međunarodnog priznanja Turske republike Sjeverni Kipar ili Južne Rodezije u Africi.

Međunarodno priznanje entiteta nije geopolitički interes Rusije

No vratimo se pitanju mogućosti odcjepljenja dijela teritorije Bosne i Hercegovine zbog kojeg i pišemo ovaj tekst.

Ako analiziramo izjave državnika zemalja koje su se očitovale o ovom pitanju, vidimo da one uglavnom formalno podupiru teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ovdje mislimo i na dva (po ovom pitanju kontraverzna) predsjednika: Rusije i Srbije.

Međutim, ovakav službeni stav se može dalje elaborirati.

Pravno gledano, on je rezultat obaveze koja proizilazi iz pomenutog člana Povelje UN-a o poštivanju teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti drugih država.

Sa druge strane, geopolitički, koliko god to neko nastojao da izbalansira ruski i srpski interes na Balkanu, a pogotovo kada je riječ o Bosni i Hercegovini, se ne poklapaju u potpunosti.

Razlike su vidljive.

Oba interesa polaze od destabiliziranja Bosne i Hercegovine, međutim, razlozi takve nestabilnosti nisu ujednačeni. I dok srbijanska politička elita potajno priželjkuje međunarodnu legitimizaciju dijela teritorije BiH koji je osvojen u ratu kao jedina preostala kompenzacija za izgubljeno Kosovo, dotle se suština ruskog interesa fokusira na zaustavljanje širenja NATO-a prema istoku. Ruski stratezi su svjesni da bi odcjepljenjem dijela teritorije BiH, Rusija izgubila utjecaj na F BiH koja bi onda ubrzano postala članica Sjevernoatlantske alijanse. Dakle, došlo bi do širenja NATO-a. Politički vrh Srbije nema podršku Rusije da započne sa procesom odcjepljenja dijela BiH jer je to protivno ruskom interesu.

Srbija je, dakle, prisiljena da  više  vodi računa o interesima velikih sila nego o srpskom interesu. Za sada se mora zadovoljiti kupljenjem mrva iza ruskog interesa.

Sa druge strane, izgleda da su ruski stratezi u Bosni i Hercegovini pronašli tanku liniju koja spaja interese istoka i zapada. Naime, ni Zapadnom svijetu ne odgovara posve funkcionalna BiH kroz čije instituticije bi jačao Bošnjački, ili ako hoćete muslimanski politički utjecaj. I političkom autsajderu je jasno da Zapad  prećutno odobrava (nečinjenjem) politiku koja vodi disfunkcionalnosti BiH. Izjave zabrinutosti i prazna obećanja samo su dio regularnog diplomatskog performansa koji ima za cilj da Bošnjaci ne izgube nadu u prijateljske namjere Zapada, i da ne odu krajnje desno. I to je, više - manje sve.

Planovi iza zatvorenih vrata 

Činjenica da ruski vrh nije odobrio odcjepljenje ne utječe na planove srpskih političkih elita koji se nastavljaju iza zatvorenih vrata. Oni predano rade na stvaranju povoljne političke i geopolitičke klime unutar koje će konačno biti u stanju da međunarodnopravno legitimiziraju istočni dio BiH.

Stoga, i njihova najnovija floskula o „mirnom odcjepljenju“ ide u tom pravcu.

Naime, oni potajno priželjkuju ono što se u teoriji međunarodnog prava može nazvati sudanski scenario. Drugim riječima, da se kroz proces pregovora, mirnim putem, kao izraz nužnosti, iznudi odcjepljenje. Podsjetit  ću da je Južni Sudan proglasio svoju nezavisnost 2011. godine kao rezultat međunarodno nadziranog referenduma koji je dogovoren nakon dugotrajnog i krvavog građanskog rata. Zbog ovog unutrašnjeg dogovora Južni Sudan je lahko stekao međunarodno priznanje.

Ipak, priznat ćete, davati neke ozbiljnije šanse ovakvom scenariju u Bosni Hercegovini bilo bi pretenciozno.

Relativna ili subjektivna državnost je jedina opcija

Sa druge strane, koncept međunarodne državnosti je objektivni koncept. Medutim, razvoj funkcionalnih rješenja od slučaja do slučaja za potrebe međunarodnih odnosa, doveo je do alternativnog režima državnosti koji je najbolje nazvati subjektivnim režimom. Brojne su situacije u kojima postoje entiteti koji se iz jednog ili drugog razloga ne mogu ili neće objektivno smatrati državama. Međutim, međunarodna zajednica sa njima iz pragmatičnih razloga razvija određene aranžmane na funkcionalnoj osnovi. Dakle, u ovom slučaju govorimo o relativnoj državnosti. Postoje dva osnovna kriterija relativne državnosti. Jedan je izraženi subjektivni odnos, a drugi je funkcionalnost. Što se tiče subjektivnog odnosa on se može prepoznati u našem slučaju kao posebne paralelne veze koje su uspostavljene između entiteta i susjednih država. Ruski sporazum s Abhazijom (iako se u sporazumu koristi naziv države) može poslužiti kao jedan od primjera iz svijeta (Sporazum o prijateljstvu, saradnji i uzajamnom pomaganju). Prije nekoliko godina, tačnije 2018. godine, u Banjoj Luci je održan sastanak lidera entiteta i Abhazije gdje su razmijenjena iskustva.

Jasno je da je ovaj sastanak održan uz odobrenje Rusije i svojevrstan znak u kome pravcu srpski politički vrh treba ići.

 To nam, zapravo, govori da je tzv.relativna državnost najviše na što Rusija u ovom trenutku može pristati.

Zaključivanje međunarodnih ugovora je u pravilu otvoreno samo za države, odnosno i međunarodne organizacije. Međutim, poznato je da entiteti (ovisno o sadržaju ugovora) mogu zaključivati međunarodne ugovore. Sjeverna Osetija ima ograničene ovlasti za zaključivanje ugovora prema ruskom ustavu. Južna Osetija također ima ograničena ovlaštenja za zaključivanje određenih ugovora u okviru gruzijskog ustava.

Slično tome, Portoriko je teritorij Sjedinjenih Država, tj. nije država, a ipak zadržava važan stepen međunarodne autonomije.

U našem slučaju možemo navesti da je entitet 2008. godine potpisao memorandum o saradnji sa njemačkom pokrajinom Baden Virtemberg.

Vidimo da se, u posljednje vrijeme, intenziviraju politički odnosi između entiteta i Srbije.

Relativna državnost

Ipak, da bi relativna državnost entiteta mogla u potpunosti isplivati na površinu neophodno je osigurati najmanje tri uslova.

Prva dva se odnose na uklanjanje formalnih prepreka potencijalnog ugrožavanja i jačanja te ideje, dok je treći vezan za disfunkcionalnost državnih organa Bosne i Hercegovine.

Dakle, niti jedan nije vezan za forsiranu vanjskopolitičku kampanju lobiranja državnosti.

Uklanjanje formalnopravnih prepreka podrazumijeva gašenje Ureda visokog predstavnika i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH.

Ovo su, formalnopravno, jedine dvije prepreke koje mogu ugroziti razvijanje subjektivne državnosti entiteta.

Sa druge strane, gušenje efikasnosti institucija Bosne i Hercegovine ima za cilj da naglasi ulogu i značaj entiteta kako u kontekstu rješavanja unutrašnjih tako i vanjskih pitanja važnih za građane Bosne i Hercegovine. Na taj način se funkcionalno prepoznaju entiteti, dok se funkcije državnih organa de facto gase ili podređuju političkoj volji entiteta.

Ovo su bile neke od značajki vezane za pitanje odcjepljenja entiteta.

Procjenom stanja na terenu sami donesite zaključak o trenutnom stanju!