Piše: Mehmed Meša Pargan
Prije šest godina predsjednik Srbije Aleksandar Vučić je dolazio u Srebrenicu, gdje je bio glavna zvijezda jednog respektabilnog ekonomskog foruma.
Tom prilikom je obećao velike investicije Srbije u ovaj grad. Bili su čak i neki projekti, slajdovi, projekcije ulaganja...
Izuzev u izborni inženjering, (masovno izdavanje ličnih karata građanima Srbije sa fiktivnim prebivalištem u Srebrenici i organizovano dopremanje autobusima i privatnim vozilima da glasaju i dovrše demografski inženjering) ne sjećam se da sam zabilježio ijednu direktnu investiciju Srbije, od koje bi građani Srebrenice imali koristi.
Da se razumijemo, ni mi iz Bosne i Hercegovine ne ulažemo, iako je to naša zemlja.
Banja Luka, odnosno Vlada R. srpske, bh. entiteta sa privremenom srpskom većinom, koja nosi teret počinjenog Genocida, nastavila je ubijati Srebrenicu, čineći od nje ekonomski, kulturološki, demografskli i na svaki drugi način, mrtav grad.
Srebrenicu su također potpuno otpisali i Sarajevo, i Zenica, i Bihać, a zadnjih godina i Tuzla... (Upućeni u te medicinsko-patriotske fenonene, kažu da su Bošnjacima u ovim gradovima prsa postala modra, koliko se pesnicama udaraju u njih - NE DAMO SREBRENICU! - dokazujući lažni patriotizam i licemjerni pijetet prema Srebrenici.)
Od uprava nekih gradova dođu tokom godine, već uhodane budžetske doznake i tu se završava odnos prema Srebrenici.
Čast spašavaju rijetki pojedinci i udruženja i tu završava naš odnos prema našoj svetinji.
A da pogledamo vlastite mogućnosti drugim očima, očima koje nisu zaslijepljene uvjerenjem da smo nesposobni i da smo sami (sebi i svojoj zemlji) beskorisni!
Zamislite, kako bi izgledalo da 100 vodećih bošnjačkih poduzetnika, sljedeće godine otvori svoju tvornicu, tržni centar, farmu, hotel, izdavačku kuću, medijsku kuću... u Srebrenici. I da kažu: -Ja sam ponosan!
Zamislite da deset vodećih (pro)bosanskih medija svakoga dana ima priču iz Srebrenice, koja će govoriti o mogućnostima i perspektivama, a ne samo o ubijenim očima zloupotrijebljenih majki. Iza njih je čitava naša javnost sakrila svoj kukavičluk, nesposobnost, licemjerje i pokvarenost.
Zamislite da se pedeset vodećih pisaca iz Bosne i Hercegovine (koji ne negiraju Genocid) svoje prve promocije knjige organizuju u Srebrenici (to bi bilo čudo - svake hefte promocija). Srebrenica bi postala centar bosanske i bošnjačke kulture.
Zamislite da ih prate slikari i muzičari. Zamislite da svaki BKC iz Federacije (ako je zaista BKC) godišnje po jedan svoj sadržaj održi u Srebrenici (to bi bilo svake hefte ili ti tjedna, po jedan događaj), a da to sve međusobno koordiniraju. Tada bi postala regionalni centar kulture i umjetnosti!
Zamislite da džemati i udruženja iz dijaspore samo jedan (vidljiv) projekat godišnje realizuju u Srebrenici! Srebrenica bi bila kao Luxemburg. Svi bi se otimali da žive tamo. Hiljade mladih, bez posla, išlo bi u Srebrenicu i tamo radilo, a ne samo u Njemačku!
Zamislite da politički analitičari iz Sarajeva samo jednom u godini nametnu temu: zašto vlasti iz Banja Luke ne žele da otkriju lokacije masovnih grobnica u kojima su tijela ubijenih u Genocidu ili zašto je Tužilaštvo Bosne i Hercegovine prestalo isljeđivati Genocid i ratne zločine u Srebrenici i Podrinju.
Zamislite da svaka katedra na univerzitetima u Federaciji nametne studentima temu Srebrenice, samo jedan dan i da se bave tom temom, pišu, istražuju, objavljuju...
Zamislite da svaki medžlis iz Federacije, samo po jednom godišnje, uputi autobus džematlija na džumu u Srebrenicu... Odmah rade turistički autobusi, rade restorani, rade prodavnice... Radi krvotok i raste ponos.
Zamislite da škole, univerziteti, klinički centri, tvornice, sportski klubovi, udruženja novinara i pisaca, stave u svoje programe samo jedan dan u godini Srebrenicu.
Zamislite da mjesne zajednice, džemati, društva ribolovaca i bajkera, samo stave sebi u obavezu da jednom u godini posjete Srebrenicu. Da tamo održe takmičenje u ribolovu, moto-susrete, takmičenja u učenju Kur'ana...
I da, kada sebi obećamo, zaista posjetimo Srebrenicu. Samo jednom u godini. Da budemo iskreni. A ne samo lažne patriote, modrih prsa.
Zamislite!!!
A šta mi radimo? Mi očekujemo od najgorih među nama, od onih koji su na vlasti, da oni sve to učine, a pri tome mi ne činimo ništa. Osim što pljujemo po onim što su najgori... A da biste nekoga pljuvali, morate mu se približiti! Nažalost, postali smo im i previše bliski, pa se razložno pljuvačka vraća i na nas.
Da se vratim na posjetu predsjednika susjedne zemlje Srebrenici, od prije šest godina. Da budemo jasni, ne očekujem ja od Srbije da investira u Srebrenicu, pogotovo jer je tamo ista ideologija i vlast, kao i onda kada su kamionima iz Srebrenice, Zvornika, Bratunca, Vlasenice i Bijeljine, odvezene u Srbiju čitave tvornice, sve što je bilo u magacinima, u kućama Bošnjaka, na krovovima džamija, biblioteke... Od njih ne očekujem i možda je bolje da ne investiraju, dok se taj novac ne očisti od krvi.
Ali, samo želim ovom fotografijom, koju sam prije šest godina načinio u Srebrenici, podsjetiti koliko se može držati do riječi Predsjednika. Tada je rekao da će preporoditi Srebenicu. Svi znamo kako je preporođena: tamo nedostaju samo Mladić i Krstić, sve drugo je u zraku približno isto. (Vlada Srbije jeste uplatila dvije tranše finansijske pomoći, dok je bilo friško i marketinški efikasno - za više nisam čuo. Tu je bio kraj investicijama).
Zato, važno je da upamtimo Vučićeve riječi, od prije nekoliko dana, kada nama, s ove strane Drine, kaže: -Mirno spavajte!
Mirno spavajte ne znači: spavajte jer ste sigurni. To znači: mirno (i dalje) spavajte, da završimo posao.
Sabahajrulah Bošnjaci! Podne je!
