Piše: Damir Rastoder
Posljednji predsjednički izbori u Hrvatskoj, održani prije dvije godine, u kojima su se nadmjetali Zoran Milanović i Kolinda Grabar Kitarović, izazvali su toliku pozornost u regionu, a posebno u Bosni i Hercegovini,da je njihov rezultat očekivala, kao svojevremeno ishod boks meča Muhamed Ali-Džo Frejzer.
Cjelokupna lijevo-liberalna i demokratsko-građanska javnost potajno je priželjkivala i javno navijala za tadašnjeg socijaldemokratu i političkog autsajdera, koji se nakon trogodišnjeg tihovanja odlučio kandidirati protiv predsjednice, za koju se smatralo da je nešto najgore što se moglo dogoditi Hrvatskoj. Ali, Milanović je živi primjer da i od goreg postoji nešto još gore.
Također, ovo je jedna od rijetkih situacija da neko ko je jednom propao u politici, pa se bezuspješno oprobao u biznisu, muljajući sa Edijem Ramom, vrati na velika vrata i čak postane predsjednik države.
U tom trenutku svi su smatrali da je pobjedom Milanovića uspostavljena kakva-takva politička ravnoteža između ljevice i desnice u Hrvatskoj, te da će to imati pozitivne reperkusije na BiH, pa i cijelu regiju. Međutim, umjesto predsjednika sa karakterom, Hrvatska je dobila predsjednika bez morala, obraza i časti.
Umjesto estradizirane predsjednice koja se grli i skače sa razgaćenim fudbalerima, sada imamo prvog čovjeka države koji se za dvije godine mandata još jedino nije posvađao sa Miloradom Dodikom. Možda, upravo zbog toga što su imali sličan razvojni put, koji pokazuje kako se od socijaldemokrate postaje Stiv Benon.
Doduše, to je kod Dodika bio nešto duži proces, pa i neobičniji, jer je u ratu bio mirotvorac, a u miru ratni huškač i desničar kakvog samo Orban poželjeti može.
Za Milanovića više niko sa sigurnošću ne može tvrditi šta je nekada stvarno bio i u kakvo se čudovište sada pretvorio.
Najbliže istini je da je on čovjek bez ikakvih uvjerenja i da je u SDP otišao samo zato što mu je HDZ bio suviše velik, a HSP ( Hrvatska stranka prava) suviše mala za napredovanje u karijeri i ostvarivanje ličnih ambicija. Ideologija i politički programi su za Milanovića obične trice i kučine do kojih drži koliko i do svojih dojučerašnjih partijskih saboraca. Koliko do jučer je govorio, tokom svoje predsjedničke kampanje, da “Tramp nije njegova šolja čaja” a da “sa Orbanom ne bi ni kavu popio”, da će “sa Vučićem, kao predstavnikom tamošnje čaršije razgovarati samo ako mora”,da bi se danas preobrazio u balkanskog Trampa koji i fizički počinje da liči na bivšeg američkog predsjednika, koji zavidi Orbanu zbog diktatorskih ovlasti i koji se uporno nudi Vučiću za razgovore oko BiH. Jer ovolika ljubav prema Dodiku i javno ispoljena mržnja prema Bošnjacima nisu ništa drugo nego poziv Beogradu za reprizu dogovora iz Karađorđeva. Kao i svaki mali čovjek, Milanović sanja da postane veliki državnik tako što će riješiti problem koji mu se učini najlakšim.
