Mijenjajte ljude, a ne stranke

Broj političkih stranaka u zemlji generalno ovisi o dva faktora: razini različitosti u društvu, odnosno razini sociopolitičke heterogenosti  i pravilima izbornog sistema. Što više različitih grupa ljudi postoji u društvu, to su oni više skloni formiranju svojih političkih stranaka. Međutim, sociopolitička heterogenost, u našem slučaju, ne implicira samo interese različitih etničkih grupacija nego ona uključuje različitosti interesa, mišljenja, vrijednosti kulturološkog konteksta među pojedincima unutar iste grupacije. Sa druge strane, i sam izborni sistem također utječe na broj stranaka propisujući niske izborne pragove koje male stranke relativno lahko zadovolje i ulaze u "bubanj". 

Poruke koje, pojedini "lideri" politickih stranaka, šalju u javnost su nerijetko ispod nivoa civiliziranog političkog diskursa. Umjesto toga njihove poruke trebaju biti inkluzivne poruke nade i ohrabrenja, a ne poruke razdora i obračuna sa političkim protivnicima. Da, političko razlikovanje je zapravo razlikovanje između prijatelja i neprijatelja. To je, na neki način,  smisao političkog djelovanja. Međutim, političkog neprijatelja ne treba nužno razumjeti kao estetski ružnog, moralno posrnulog gada. Politički neprijatelji su protivnički igrači u nadmetanju, antagonisti u razmišljanju i njihova borba, kao, u ostalom i njihovo postojanje su legitimni sve dok uživaju podršku naroda. Političke stranke mogu imati različite ideologije, ciljeve i interese, ali to ne znači da ne mogu težiti ka zdravom, konstruktivnom dijalogu – dijalogu uvažavanja onih sa kojima ne dijele ista politička uvjerenja i ciljeve. Na tim osnovama političke stranke sarađuju i, pronalazeći najmanji zajednički sadržilac, doprinose izgradnji inkluzivnijeg i efektivnijeg političkog sistema. 

Neke stranke, pogotovo one iz manjeg entiteta, previše politički eksploatiraju etnonacionalni patriotizam i brigu za budućnost ideoloških ciljeva. Pri tome ne uočavaju da su trenutno politička pitanja kao, uostalom i rješenja, u svojoj osnovi, više praktična nego ideološka. Praktični problemi zahtijevaju poteze koji su usmjereni na pronalaženje najučinkovitijeg i najefikasnijeg rješenja – i tu politička ideologija i ideolozi nemaju šta tražiti! 

Često se u javnosti može pročitati da je naša akademska zajednica poprilično uspavana, poltronska i indiferentna, te da se ona mora  proaktivnije uključiti u društveno političke rasprave. Činjenica je da se osjeti odsustvo utjecaja struke, te duhovne nadogradnje politike, odnosno kvalitetne akademske kritike, međutim da li je ispravno pred misleću elitu apriori postavljati imperativ izlaska iz krize? Ovo, naročito, zbog toga jer takva  inicijativa može potencijalno u sebi kriti zamku da se odgovornost za katastrofalno stanje u društvu i državi, jeftinim trikom, prebaci na akademce ili, barem, značajno relativizira. Misleća zajednica, njeno razumsko, činjenično rezoniranje i interpretacija društveno-političkog stanja ne može promijeniti kurs kretanja društva ukoliko se ono praktično ne usmjerava na otklanjanje uzroka tog stanja. Najveći uzročnik tog stanja su politike konflikta, krize (umjesto politika rješenja) koje vode oni koji imaju stvarnu moć odlučivanja. Dakle, ovdje se postavlja pitanje šta realno akademska zajednica može uraditi u vezi sa tim? To je pitanje ugleda, ili, bolje rečeno, realnog utjecaja i dometa akademske zajednice kod trenutnih gospodara političke scene. Vidjeli smo da, čak i u razvijenim zemljama, iako su naučnici strogo preporučivali uvođenje zatvaranja, ipak su političari na vlasti bili oni koji  su o tome na kraju odlučivali. Sa druge strane, partiokrate i ne mare bas mnogo o tome šta akademska elita misli. Kolika je briga partiokrata za mislećim kadrom pokazuje činjenica da većina političkih stranaka u svojim redovima nema ili iznimno malo ima intelektualaca. Pogotovo ih je teško detektirati na ključnim, liderskim pozicijama. Neki politički subjekti uopće nemaju ni jednog intelektualca. Kvalitetan ljudski kapital je zanemaren, razbijen, marginaliziran, potisnut. Za to vrijeme sve je više umjetnika, a sve manje umjetnosti u politici.

Politička kriza nije samo rezultat nekompetentnosti, ona se može dovesti u vezu sa nečim puno dubljim, ozbiljnijim. Ona je nikla iz krize post-ratnog društva, društva spektakla, moralnog nihilizma, te nedostatka popularnosti etičkih, moralnih, duhovnih usmjeravajućih principa. Iz društva u kojem su reality šund i sapunice, a ne obrazovno-kulturni sadržaji, najpopularniji programi izlaze pojedinci koji taj šund konstitucionaliziraju u različitim sferama društvene djelatnosti. 

Politička kriza se može dalje opisati kao neprestano udaljavanje od donošenja sustinski bitnih odluka. Umjesto toga propituju se iskrenost i ideološke matrice, vodi se rovovska borba za partijske simbole, za autentičnost. Istovremeno slavi se lični profit, dok se kolektivni interes podređuje partijskom. Čak je i pojam patriotizma redefiniran tako da se on sada primarno povezuje sa partijskom odanošću. Na taj način stvara se jedan novi fenomen koje se može nazvati partijskim domoljubljem. 

Na kraju postavlja se pitanje šta realno bilo ko može učiniti u dejtonskom političkom sistemu koji je dvostruka prevara. To je prevara tzv. međunarodne zajednice koja nas još uvijek uvjerava da punoljetno bh. društvo može ići dalje puzajućim pokretima koje je, izgleda zauvijek, definirao taj famozni Dejton. Sa druge strane, dejtonski politički sistem je inherentno nepravedan jer on više služi političkim ideologijama, nego narodu.