Mađarska je kroz historiju težila ovladati Bosnom

"Ukupna vanjska politika bosanskih banova i kraljeva bila je u znaku sukoba s Mađarima".

Piše: Enver Imamović

Iako Bosna ne graniči s Mađarskom s njom je kroz čitavo razdoblje srednjeg vijeka imala velike probleme. Ustvari, ukupna vanjska politika bosanskih banova i kraljeva bila je u znaku sukoba s Mađarima. Kao onovremena velesila ovog dijela Evope činila je sve da podvlasti zemlje koje se nalaze južno od nje s ciljem da iziđe na more. U tome je uglavnom uspjela pa je na koncu uspostavila vlast od Istre do Kotora. Pokorila je sve zemlje osim Bosne. Nije joj nikada pošlo za rukom da i njom zavlada. Vođeni su teški ratovi još od vremena Kulina bana u 11. stoljeću, sve do posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića u 15. stoljeću.

Kako joj nije polazilo za rukom da je vojno pokori prišla je oprobanoj metodi za koju je znala da će imati odjeka. Tadašnji mađarski kralj Emerik je pred papom optužio Kulina bana da sa svojim narodom slijedi krivu (bogumilsku) vjeru, koja je već tada bila trn u oku onovremenoj katoličkoj Evropi. Bio je uvjeren da će mu papa naložiti da povede križare i uništi i Bosnu i njene bogumile. Ban Kulin je, međutim, nadmudrio i papu i kralja. Papi je javio da u Bosnu pošalje svog izaslanika da ispita stvar, pa ako utvrdi da slijedi krivu vjeru, uz njegovu pomoć će se vratit pravoj vjeri. Papa je prihvatio prijedlog i u Bosnu je poslao vrsnog stručnjaka za dogmatska pitanja

Čuveni zbor je održan 1203. godine na Bilinom polju kod Zenice uz prisustvo mnoštvo naroda i velikaša. Spor je riješen na licu mjesta. Kulin se obavezao da će ubuduće s narodom slijediti upute papinog izaslanika i time je izbio adut za vojnu intervenciju Mađara. Obavezao se da će u slučaju, ako prekrši dogovor, platiti kaznu u visini 250 kg srebra. Od toga pola će pripasti papi, pola mađarskom kralju. Međutim, čim je opasnost prošla u Bosni se nastavilo po starom a bogumistvo je još više ojačalo.

Godine 1234. tadašnji kralj Koloman opet je, pod izgovorom da se u Bosni slijedi kriva vjera, krenuo na Bosnu. Ovaj, kao i svaki drugi rat vođen protiv Bosne, podigao je sve snage u zemlji. Bosanska vojska je predvođene banom Ninoslavom pružila žestok otpor i neprijatelj je odbijen.

Napadi na Bosnu su se nastavili i u 14. stoljeću. Kralj Ljudevit je 1360. godine podigao dvije vojske ali su obje doživjele težak poraz. Napad na grad Srebrenik, koji se nalazi u sjeveroistočnoj Bosni, lično je predvodio on. Bio je poražen izgubivši silu ljudi i ratne opreme. S istom politikom je nastavio i njegov nasljednik kralj Sigismund. I njemu je pokriće za napad bila borba protiv bosanskih bogumila, a ustvari namjera da se domogne bosanskih rudnika.

Godine 1408. krenuo je s vojskom od 60.000 vojnika potpomognuta poljskim vitezovima. Bosansku vojsku je predvodio kralj Tvrtko II. Odlučna bitka se odvila kod grada Dobora koji se nalazi na donjem toku rijeke Bosne. Nakon teških borbi Mađari su zauzeli grad. Da bi se osvetili za ranije poraze zarobljenim velmožama, njima stodvadesetšestorici, odrubljene su glave a tijela su strmoglavili s visoke hridi u rijeku Bosnu.

Nije prošlo puno Bošnjani su im se osvetili. U novom ratu do kojeg je došlo 1415. godine, u bici koja se odvila negdje na rijeci Lašvi, bosanska vojska, ovaj put potpomognuti turskim odredima, do nogu je potukla mađarsku vojsku. Zarobljene su mnoge velmože od kojih su neki godinama truhnuli u tamnicama. Ostalo je zabilježeno da su neki od njih otkupljivali slobodu za 40.000 dukata.

U 15. stoljeću za Bosansko kraljevstvo sudbonosan je bio kralj Matija Korvin. Bio je velikim uzrokom propasti Bosanskog kraljevstva. Obmanuo je obećanjima kralja Stjepana Tomaševiča da raskine mirovni ugovor sa sultanom Mehmedom el Fatihom. Obećao mu je da će s ostalim evropskim saveznicima priskočiti upomoć Bosni ako sultan napane Bosnu.

Kad je 1463. godine do toga došlo, ni on ni iko iz Evrope nije ni prstom mrdnuo.

Mađarski kralj je, ustvari, smišljeno radio. Znao je da se Bosna ne može suprotstaviti sultanu koji je poveo vojsku od 150.000 ljudi. Planirao je da u metežu prisvoji barem dio Bosne. Nakon što se sultan s glavninom vojske vratio u Tursku to mu je pošlo za rukom. Mađari su zauzeli krajeve sve do Jajca. Kroz narednih 60 godina odatle su se često zalijetali sve do Sarajeva koji je pljačkan i paljen. U njegovoj odbrani i u bitkama i s njima posebno se isticao tadašnji poznati sarajevski junak Alija Džerzelez.

Mađarska je prije 143 godine na koncu doživjela da ipak zavlada Bosnom. Bilo je to 1878. godine kada je dvojnoj monariji Austro-Ugarskoj (Mađarskoj), dat mandat na Berlinskom kongresu da od Turske preuzme Bosnu. Šta su Bosna i njeni Bošnjaci značili za Austrijance i Mađare, odnosno za njihovo Carstvo, pokazali su u Prvom svjetskom ratu. Dovoljno je reći da se za njihove granice borilo 298.773 bosanskih vojnika. Kakav je bio njihov doprinos govori podatak da je bosanskohercegovačkim borcima dodjeljeno čak 35.637 medalja za hrabros, iz čega proizilazi da je odlikovan svaki sedmi vojnik. A koliko ih je izginulo govore nebrojene groblja od koji se mnoga nalaze upravo u Mađarskoj.

******************

O ovome bi trebali barem ponešto znati neki u Mađarskoj koji daju kojekakve izjave o Bosni i Bošnjacima. Nesumnjivo znaju barem to da su im se preci, kao horde, doselili iz Azije u Evropu u 9. stoljeću, u vrijeme kada je Bosna već bila država i koja je imala svoje banove i kraljeve, kao i to da su preci današnjih Bošnjaka (Bosanaca) nekadašnji Iliri, starovjeki evropski narod koji je počeo slijediti kršćansku vjeru već u vrijeme apostola, da bi slijedom historijskih zbivanja u 15. stoljeću postali muslimani, dok su Mađari postali katoloci tek u 11. stoljeću, dvjestotinjak godina nakon doseljenja u Evropu.

(Tekst je izvorno objavljen na Facebook stranici autora)