Srbiju njen sadašnji predsjednik Vučić ne vraća na Miloševićeve postavke! Zapravo, on i njegovi prethodnici, uz jedan kratkotrajni izuzetak, već tri i po decenije svim silama i sredstvima održavaju Srbiju, pa i cijeli srpski narod na temeljnim postavkama Miloševićeve politike iz 1990-ih, a ona je na prostorima bivše Jugoslavije iza sebe ostavila stotine hiljada ubijenih, milione prognanih i ogromna razaranja. Ta politika je agresivno-ekspanzionistička i nacional-šovinistička, koja istovremeno sav svoj narativ bazira na tezi o ugroženosti Srba i mantri kako je čitav svijet okrenut u zavjeru protiv srpskog roda.
Upromoviranje ovih laži već decenijama su uključene vjerske, kulturne, obrazovne, medijske i političke institucije Srba na svim prostorima zapadnog Balkana u kojima kao većina ili manjina žive. Ova retrogradna i opasna politika se operacionalizira stalnim prijetnjama i ucjenama, a nerijetko rezultira popuštanjima, kompromisima i ustupcima od strane najvažnijih sila današnjice, prvenstveno država okupljenih oko država sjevernoatlantske alijanse. Ona se učinkovito naslanja na neke premise i predrasude o Srbiji kao ključnoj zemlji Balkana, o državi koja iza sebe ima Rusiju, pa i određeni kapacitet balansiranja, međutim, sve te postavke je lahko demontirati, jer se ova svojevrsna savremena dogma održava na lažima i odbijanju suočavanja s katastrofalnom i štetnom politikom. Ta politika prije svega šteti zdravom razvoju i prosperitetnoj budućnosti srpskog naroda, a posljedično ugrožava sve narode koji na ovaj ili onaj način dijele životni prostor sa Srbima.
Srpske propagandističke obmane
Srpska politika koju predvodi Aleksandar Vučić – bivši vatreni radikal, Šešeljev učenik i Miloševićev ministar propagandista, koji je upamćen po ekstremno šovinističkim prijetnjama i potezima tokom 1990-ih širom prostora bivše Jugoslavije, uz svog bosanskog ađutanta Milorada Dodika, predratnog "reformiste" koji se, nakon što je uz blagoslov sjevernoatlantskih saveznika, početkom 1998. godine došao na vlast u Rs-u, te nakon kratkog kooperativnog perioda pretvorio u najistaknutijeg ruskog proksija i glavnu prijetnju miru i budućnosti Bosne i Hercegovine, a time i šireg regiona zapadnog Balkana – već decenijama pokušava zamijeniti uloge u dešavanjima iz 1990-ih, odnosno svoju poziciju agresora pretvoriti u poziciju žrtve.
Zbog intenziteta kojim ova politika proizvodi krize i propagandističke obmane, a što joj se može jer je tokom protekle dvije decenije efikanso zbrisala političku opoziciju sa scena i u Srbiji i u bh. entitetu Rs, nemoguće je ukratko sagledati sve krizne tačke na kojima proizvodi probleme, od Sjeverne Makedonije, preko Kosova, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, pa čak i Hrvatske. Unatoč nekim sporadičnim slučajevima i primarno interesnim motivima, ova politika je u državama sjevernoatlantskog saveza shvaćena i jasna. Ali pošto na domaćim scenama srpske politike nema kapaciteta za suočenje s lažima o prošlosti, teško je da iko zna kako danas riješiti status quo u koji se svojim dugogodišnjim obmanama, lažima i manipulacijama dovela politika neuspjele srpske autoviktimizacije.
Prvenstveni su razlog činjenice iz recentne prošlosti, te ćemo se ovdje osvrnuti samo na posljednji baraž ovih problema koji su generirani sve težom situacijom za Srbiju u odnosima s Kosovom, te pokušajima da se ovaj poraz nadomjesti ustupcima u Bosni i Hercegovini.
Kada su prve informacije o rezoluciji o Srebrenici koja treba biti usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija početkom maja izašle u javnost, 12. marta ove godine se desila jedna neuspjela diplomatska diverzija u Ženevi na sjednici Vijeća za ljudska prava UN-a obraćanjem ambasadora Bosne i Hercegovine pri ovom tijelu Bojana Vujića koji je šokirao i svjetsku i domaću javnost skandaloznim govorom u kojem je vlastitu državu optužio da je "najopasniji izvor terorizma", konkretno, da je "priliv stranih džihadista ozbiljna teroristička prijetnja iz BiH". Pošto ovo tijelo UN-a nema odlučujući institucionalni kapacitet, tako ni ovaj govor ambasadora Vujića nije izazvao ozbiljno interesovanje, osim ćuđenja i sramoćenja vlastite domovine, što se brzo zaboravilo i na međunarodnom i na domaćem nivou.
Potom, krajem marta, dešava se novi trik. Kao stalna članica Vijeća sigurnosti Rusija poziva Ujedinjene nacije da "osude NATO agresiju" povodom 25. godišnjice od bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije. Naime, ruska Državna duma je u dokumentu od 20. marta, zatražila od UN-a, međunarodnih parlamentarnih organizacija i stranih država da se "suprotstave pokušajima da se iskrivi istorijska istina u interesima kolektivnog Zapada". Naravno, ova provokativna inicijativa se naslonila na stav ruskog predsjednika Vladimira Putina koji je iznio američkom novinaru Tuckeru Carslonu, u senzacionalnom dugometražnom intervjuu koji je na platformi X pregledalo više od 100 miliona ljudi, ustvrdivši da je "kršenje međunarodnog prava i Povelje Ujedinjenih naroda počelo bombardovanjem Beograda. Sjedinjene Američke Države pustile su tog duha iz boce", misleći na NATO bombardovanje iz 1999. godine, a nastojeći da opravda rusku agresiju i rat protiv Ukrajine. Ova tvrdnja ruskog predsjednika Putina zapravo pokazuje koliko su velikoruska i velikosrpska propaganda slične, kao što su uostalom doslovce prepisani koncepti ruskog i srpskog „sveta"! Ruska ozlojađenost iznevjerenim zapadnim obećanjima iz 1990-ih godina može biti razumljiva, ali je njena teška pozicija više uzrokovana unutrašnjim neuspjehom reformi i demokratizacije, a slično se može kazati i za Srbiju koja se nakon pada Miloševića vratila čvrsto na postavke njegove hegemonističke politike. I u Srbiji i u Rusiji su se od tada razvili krajnje neliberalni politički režimi koji za svoje samoodržanje efikasno koriste antizapadni s jedne, i autoviktimizacijski narativ, s druge strane, kao da, u slučaju Srbije, prije NATO-ova bombardovanja Beograda, ova zemlja nije vodila nikakve agresivne ratove, pa čak i učestvovala u genocidu u Bosni i Hercegovinu, za što je presuđena za nesprečavanje od Međunarodnog suda pravde u Hagu 26. februara 2007. godine. Srbija je postala jedina država na svijetu koja je od strane UN-ovog Međunarodnog suda pravde u Hagu presuđena za nesprečavanje i nekažnjavanje genocida i jedina u Evropi koja je bombardovana od strane NATO-a zbog teških kršenja međunarodnog humanitarnog prava na Kosovu od 24. marta do 10. juna 1999. godine.
Diplomatski rafali ćorcima
Sve to nije spriječilo Putinovu Rusiju, da u ime Srbije, po drugi put pokuša staviti ovu temu na dnevni red Vijeća sigurnosti, tj. da se pokuša napraviti "zamjena uloga", ali je ovaj prijedlog odbačen na sjednici 28. marta 2024. godine, nakon glasanja s devet uzdržanih glasova, dok je za održavanje bilo šest članica Vijeća sigurnosti UN-a. Zanimljivo je da se ovom prijedlogu Rusije oštro usprotivila Francuska. "Moja delegacija misli da nije neophodno ponoviti što sam rekao u ponedjeljak. Mi razmatramo međunarodne sigurnosne situacije, nije ovo forum na kojem trebamo razgovarati o historijskim slučajevima iz prošlog stoljeća. Mi se bavimo trenutnim krizama. Mi ne trebamo mijenajti historičare i pravnike. Pozivam i druge da ne podrže Dnevni red", rekao je predstavnik Francuske u UN-u Nicolas de Rivière.
