Istu svrhu kao Milanovićeva šutnja imaju i Plenkovićeve sve benignije izjave o BiH, izrečene povodom Deklaracije DP-a.
Piše: Haris Imamović
Proteklih nekoliko sedmica bilo je obilježeno novom burom u odnosima između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Najnoviji razlog za produbljivanje kriza u odnosima bila je deklaracija o BiH, koju je Hrvatskom saboru, uputio Domovinski pokret, stranka koja, sa HDZ-om Andreja Plenkovića, čini vladajuću većinu.
O sadržaju deklaracije, kojom se zahtijeva uvođenje hrvatske izborne jedinice, rečeno je manje-više sve. Međutim, jednako važnim se čini i ono što o njoj nije rečeno, preciznije ono što o njoj nije rekao predsjednik Hrvatske Zoran Milanović.
Milanović kao glavni junak filma “Parfem”
Milanović proteklih godina, na temu Bosne i Hercegovine, odnosno položaja hrvatskog naroda u njoj, nije zatvarao usta. Dovoljno se sjetiti njegove izjave da je “građanska BiH daleki san, i to je lijepa stvar, ali prvo sapun, onda parfem”; ili one da “Hrvate u BiH maltretiraju”.
Zar je moguće da taj i takav Milanović nije kazao ništa o Deklaraciji Domovinskog pokreta? Nije samo moguće, već je i stvarno: predsjednik s karakterom nije, na ovu temu, nije kazao ništa. Iz njegovog kabineta su kratko kazali medijima da će dokument eventualno komentarisati tek kad im službeno stigne na uvid.
I ne samo to. Već duže vrijeme, Milanović ne daje izjave o Bosni i Hercegovini.
Čini se da je predsjednik Hrvatske shvatio da oštrim izjavama ne postiže ništa konkretno, osim što mobilizira i homogenizira javnost u Sarajevu, te je motiviše da, kroz podršku Slavenu Kovačeviću (DF), uzvrati udarac.
Istu svrhu kao Milanovićeva šutnja imaju i Plenkovićeve sve benignije izjave o BiH, izrečene povodom Deklaracije DP-a. Hrvatski premijer se distancirao od tog dokumenta, kazavši da nije znao da DP radi na tome i da je to “očito jedan politički napor za vidljivost DP-a na temi BiH i prava Hrvata”.
Drugim riječima, svrha DP-ovog dokumenta je stranačka promocija, a ne zaštita hrvatskih nacionalnih interesa u BiH i Plenković bi je, kao i Milanović, radije zaobišao, prešutio, preskočio, nego podržao. Na koncu, i sam predsjednik HDZ BiH Dragan Čović nije pokazao entuzijazam povodom Deklaracije DP-a, te je umjesto toga radije odabrao da govori o potrebi za relaksacijom bošnjačko-hrvatskih odnosa.
Milanovićeva šutnja i Lučićeva kandidatura imaju istu svrhu
Milanovićeva intenzivirana šutnja koincidira i sa ozvaničenjem kandidature Zdenka Lučića za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Naime, oba ta fenomena, i Milanovićeva šutnja i Lučićeva kandidatura, kao uostalom i Plenkovićeva benignost, imaju istu svrhu - da demobiliziraju potencijalno glasačko tijelo Slavena Kovačevića.
Lučićeva kandidatura je, kao i žestoka kampanja, koju je poveo protiv Dragana Čovića, očekivano naišla na simpatije unutar bošnjačkog glasačkog tijela. To je, naravno, za Lučića mač sa dvije oštrice, jer mu ne ide u prilog da ga hrvatsko glasačko tijelo percipira kao kandidata po volji Bošnjaka, “novog Komšića”. Stoga je, Lučićeva kandidatura praćena i izjavama, poput one da on na Svjetskom prvenstvu navija za Hrvatsku, za razliku od Darjane Filipović, koja, po njegovoj ocjeni, navija za BiH.
Namjera koja stoji iza ovakvog koncepta Lučićeva kampanje (da se prikazuje kao veći hrvatski nacionalista od Čovića) nije da bošnjački glasači podrže kandidata Petorke, već da se suzdrže od podrške Kovačeviću. Drugim riječima, Lučić poručuje glasačkom tijelu, koje je izabralo Komšića, da se ovaj put ne uključuje u utrku za člana Predsjedništva iz reda Hrvata, te da prepusti njemu i Petorci da sami eliminišu Čovića.
Dojam da je Lučić ozbiljna unutarhrvatska konkurencija kandidatkinji HDZ-a Darjani Filipović, odnosno Draganu Čoviću, već je stvoren kod velikog broja Bošnjaka (a s tim dojmom i zaključak da se ovaj put ne treba miješati u taj okršaj).
Navedeni dojam je ojačao još jedan narativ. Naime, mnogo je onih u bošnjačkom i, šire gledajući, probosanskom korpusu, koji su uvjereni da iza Lučića stoji državni vrh u Zagrebu, pa čak i hrvatska obavještajna služba. Po tom narativu, hrvatska vlada u tajnosti radi protiv Čović, tako što dostavlja Lučiću kompromitirajući materijal protiv lidera HDZ-a. Činjenica da je brat kandidata Petorke - Ivo Lučić, bivši čelnik hrvatske službe, doprinosi ovom dojmu.
Lučić nema šanse protiv Slavena, Darjana ima
Možda su čelnici Petorke kandidovali Lučića, sa iskrenom namjerom da svrgnu HDZ BiH i Čovića. Ne dovodim to u pitanje. Međutim, kao što je poznato iz fenomena “korisnih idiota” namjere ne kontrolišu smisao postupaka. Ne kažem da je Petorka korisni idiot HDZ-a, već samo da njihove namjere ne kontrolišu smisao Lučićeve kandidature. Smisao te kandidature određuje kontekst i odnos snaga, a u hrvatskoj javnosti ozbiljni ljudi su duboko svjesni odnosa snaga.
Ocjenjujući Deklaraciju Domovinskog pokreta, analitičar Jerko Trogrlić veli da je ona kontra-produktivna, te može samo mobilizirati Bošnjake da “još jednom preglasaju Hrvate”. Trogrlić dalje primjećuje da se na bošnjačkom spektru vodi žestoka bitka između Denisa Bećirovića i Bakira Izetbegovića, pa Izetbegović nema više luksuz da prepusti ijedan glas kandidatu DF-a Slavenu Kovačeviću.
Osim žestoke borbe između Bećirovića i Izetbegovića, Trogrlić kao dodatni faktor koji demotiviše bošnjačke glasače da podrže navodi i to što kandidat DF-a “Slavko (sic!) Kovačević nema ni rejting, ni karizmu, ni političku snagu Željka Komšića”.
Dakle, uz navedene, niz faktora, koji trebaju demotivirati potencijalne glasače Kovačevića su: Milanovićeva šutnja, Plenkovićeva benignost i kandidatura Zdenka Lučića, odnosno žestoka Lučićeva kampanja protiv Čovića.
Ma koliko Lučićeva kampanja bila agilna, treba imati na umu da je HDZ BiH izuzetno moćna mašinerija. Da Slaven Kovačević nije kandidat, Lučić bi možda imao neke šanse da ozbiljno konkurira kandidatkinji HDZ-a. Ovako, svjesni opasnosti koju predstavlja Komšićev kandidat (čak i sa stotinjak hiljada glasova), hrvatski glasači će se, ne sumnjam u to, okupiti oko “stožernog kandidata”, onog koji polazi s jačom osnovicom i ima veće šanse da pobijedi Kovačevića, a to je kandidatkinja HDZ BiH.
Lučić stoga nije tu da pobijedi Darjanu Filipović, već samo da spriječi pobjedu Slavena Kovačevića. On ne može uzeti 100 hiljada HDZ-ovih glasova, koliko mu treba da pobijedi Kovačevića; ali može, uz ostale faktore (poput Milanovićeve šutnje, Plenkovićeve benignosti, žestoke borbe između Bećirovića i Izetbegovića, itd.), doprinijeti tome da Kovačević ostane bez 100-150 hiljada od ukupnog broja Komšićevih glasova na prošlim izborima, čime bi se otvorio put Darjani Filipović da uđe u Predsjedništvo. To možda nije Lučićeva namjera, ali mu jeste svrha.
