Piše: Almasa Hadžić
Velika haška sudnica. Traje kontraispitivanje svjedokinje Tužilaštva Fatime Zaimović, bivše „glavne medicinske sestre na Odjeljenju dječije hirurgije Bolnice Koševo“ kako je u sudnici predstavljena, u procesu protiv ratnog zločinca Radovana Karadžića.
Starija gospođa, dostojanstvenog držanja, ne da se zbuniti. Odgovara na pitanja kojim zločinac pokušava da opovrgne svoju ulogu u ubijanju Sarajlija tokom opsade kada je ubijeno 1.601 sarajevsko dijete.
Samo povremeno zadrhti joj glas. On je provocira nesuvislim primjedbama. Stiče se utisak da joj se gadi svaka njegova riječ, ali ne odustaje.
Lično ga je, kaže, poznavala prije agresije.
Među novinarima mukla tišina. Očekivale su se njegove provokacije, laži, ali ne baš toliko bezobrazluka.
Predsjedavajući Sudskog vijeća O Gon Kwon ga upozorava:
„Gospodine Karadžiću, molim vas da postavljate pitanja koja imaju smisao, a ne da pričate priču“.
On i dalje pokušava skrenuti pažnju sa činjenica koje je Zaimović iznijela tokom svjedočenja.
A svjedočila je o djeci
koja nisu stigla živa na odjeljenje na kojem je radila, o djeci koju su
Karadžićevi kasapi ostavljali bez dijelova tijela dok su žurila u školu, igrali
se klikera pred zgradama u kojim stanuju, djeci čija je nada da će preživjeti
pucnje s brda oko Sarajeva, umirala tek što su stigli na hirurški sto, o bolu
roditelja dok im ljekari saopćavaju da su njihovi sinovi i kćeri „izgubili
bitku“...
Zločinca to, vidimo, ni na sekundu nije dotaklo. Osjeća to i svjedokinja Fatima.
