Koliko još ima do očaja

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica

Neobjašnjiva i neshvatljiva indolentnost – nezainteresiranost i ravnodušnost – bosanskohercegovačkih državnih, entitetskih i kantonalnih vlasti i njihovih institucija prema stanovnicima ove zemlje, od (ne)nabavke vakcina do nijemog posmatranja poskupljenja najosnovnijih životnih namirnica, najbolji je pokazatelj najmanje dvije pojave koje karakteriziraju bosanskohercegovačku društvenu stvarnost: nedodirljivost ljudi na vlasti i nepromjenjivost sistema bez promjene ljudi. Te dvije pojave – naročito prva – uzrokovale su posljedice kako u psihološkom stanju stanovništva tako i u demografskom i svim s njim(a) u vezi koje će se dugoročno nesagledivo loše odraziti na sve one koji ne budu imali drugog izbora nego ostati živjeti i umrijeti u Bosni i Hercegovini.

Bezbrižna vlast kraljeva

Prva, odnos vlasti prema građanima, usporediv je jedino sa odnosom srednjovjekovnih kraljeva svjesnih da na njihov vladarski položaj ni na koji način ne može utjecati obespravljena i ugnjetena ali nemoćna masa podanika trenutno zabavljenih bilo preživljavanjem – što od vrućine što od neimaštine – bilo izborom destinacije za odmor. Takvima se bez ikakvih posljedica, može vrijeđati ionako upitna inteligencija, zdrav razum pa i najsvetije što imaju jer, takvi, jednostavno, nemaju ni unutarnje snage, ni spremnosti, ni volje za bilo kakvu reakciju. Utučeni dvodecenijskim monstruoznim odnosom vlasti prema njima i očiglednim nemanjem mogućnosti da bilo šta promijene pogotovo (na) izborima, jer, jasno je odavno, bez uvođenja elektronskog glasanja, podizanja izbornog cenzusa i doista neutralnih brojača glasova (računara / kompjutera sa serverima daleko od ljepljivih prstiju) nije razumno, dakle, ni izgledno očekivati bilo kakve promjene, stanovnici Bosne i Hercegovine sa jednakom letargijom (d)očekuju četvrti val pandemije, jesenje zaključavanje i policijski sat i izbore 2022. godine. Sve tri spomenute stvari izvjesne su, izgledne i mogu biti jednako pogubne, štaviše, smrtonosne.

Uz sve to, nikako ne treba zanemariti niti ostaviti nespomenutu bahatost, nadmenost i aroganciju obraćanja prije svih nesmjenjivih i nezamjenjivih državnih službenika koji se sa visine svojih položaja, ničim ugrozive pozicije i pozajmljenog autoriteta svojih gospodara na mandat, prema stanovnicima kojima bi trebalo da služe, odnose gore nego sami gospodari od kojih su posudili autoritet koji se, uzgred, urijetko odluče suvislo obratiti podanicima.

Matice, izdanci i otpadnici

Druga pojava je na prvi pogled – ali samo na prvi – bezopasnija i recimo, bezazlenija i zabavnija. Posrtanje, a potom i padanje čas na glavu, čas na stražnjicu dva velika politička sjemeništa (SDP i SDA) u Bosni i Hercegovini uzrokovalo je nastanak desetina, recimo, političkih subjekata bez ikakvog ideološkog zaleđa i distinktivnog subjektiviteta koji u bari vlasti traže svoj zalogaj. Povodi, razlozi i uzroci odvajanja od stranke / partije-matice – osobno nezadovoljstvo, neostvarene ambicije i ponad svega sujeta, znakovito su se odrazili i na kasnije funkcioniranje šarolike skupine individua(laca) koji su do sada nanijeli više štete nego što su donijeli koristi. Usporedno, manje su štete nanosili dok su bili u svojim maticama, ali istovremeno i svejednako, kao dijelovi svojih originalnih stranaka imali su više političkog uspjeha i utjecaja kao i izgleda za osobni prosperitet nego što su ostvarili kao samostalni, ali... U velikoj mjeri to govori i o njihovom političkom kreditu. Kolokvijalno, kad nisu znali sebi, kako će znati nama. Naravno da ima izuzetaka, ali izuzeci su tu samo da potvrde pravilo.

Načelno, lutanje i čekanje, čekanje i lutanje – bilo kojim hijerarhijskim slijedom dvije su osnovne karakteristike ne samo politika političkih subjekata u Bosni i Hercegovini koji vole da ističu svoju (pro)bosansku političku orijentaciju i povremenu aktivaciju, nego i ukupne situacije u ovdašnjoj društvenoj stvarnosti. Krajnje uvjetno rečeno, ideološki, malo je razlike između matice i izdanaka. Naime, nema tu nikakve ideologije osim ako se ideologijom ne smatra učešće u podjeli moći raspolaganja javnim resursima, od radnih mjesta do budžeta.

Što se matica tiče, one su uglavnom ostale ne naročito uzdrmane otpadanjem (kako oni to vole reći) otpadnika. Infrastruktura glasačke mašinerije: javne uprave, javnih preduzeća i ustanova minuciozno građena decenijama, koja traje toliko da je poslijeratna generacija već na zalasku karijera, tako da bi smjena generacija, u normalnim uvjetima, mogla (o)značiti i promjenu, pažljivo i sistemski vodi računa i stara se da ni do kakve promjene ne dođe. Naime, i tom su se vragu mogućih, a neželjenih promjena dosjetili kako doskočiti: približavanjem zasluženoj mirovini stariji uposlenik za svoje radno mjesto kandidira svoje nezaposleno potomstvo koje će, zahvalno, nastaviti roditeljsku tradiciju staranja da se ništa ne promijeni.

Milodar zdravlja

Drugim riječima, za to vrijeme ili radije, u međuvremenu, desetine i stotine mladih ljudi pametnih i zrelih poput onih entuzijasta koji su napravili prijedlog (novog) Ustava Bosne i Hercegovine umjesto zloglasnog Aneksa IV Dejtonskog mirovnog sporazuma, a što je prošlo zapaženo samo kao još jedna zanimljivost reda veličine otkrića fosila novog dinosaurusa, spremaju se da napuste zemlju i da živeći na račun roditelja dok se školuju još koju godinu počnu ili nastave doprinositi lažnoj slici socijalnog stanja u Bosni i Hercegovini šaljući periodične apanaže svojim iznemoglim i izgubljenim roditeljima (ne)svjesnim da su upravo oni, u velikoj mjeri, zaslužni i za svoju i za situaciju svoje djece.

Ovim dvjema pojavama, manifestacijama njihovoga djelovanja i ponajviše, posljedicama njihovih učinaka: sablažnjujućom i zastrašujućom nezainteresiranošću za vlastitu sudbinu, nejasno pomirljivom spremnošću da se satima čeka na jedinoj granici bez uvjeta za izlazak iz zemlje da bi se primio milodar ne zdravlja nego, možda života, zaglušujućom tišinom nespremnosti da se učini bilo šta za sebe osim nužnog za preživ(ljav)anje, a i to, pitanje je do kada... unutarnji kapacitet za promjene bilo koje vrste postaje – ako već odavno nije – ozbiljno upitan.

Promjene su jedno, a mogućnost nešto sasvim drugo. Prvo je nužnost i nasušnost, a drugo vrlo neizgledna budućnost. Prvo je pitanje života, a drugo stvar izbora na koju ukazuju i oni od kojih se nadamo pomoći. Bez iskazane i ispoljene volje za promjenama, bez izrečene želje da želimo da nam bude drugačije, ako već ne bolje, ni Bog nam neće pomoći.

Do nas je... A mi (nešto) čekamo.