Kakva je Dodikova sudbina?

Piše: Damir Rastoder

Nakon što su obznanjene nove američke sankcije protiv Milorada Dodika, vrh vladajućeg SNDS potrčao je u neku banjalučku birtiju. Odatle je trebalo da poruče vaskolikom srpstvu da im “ne može niko ništa”. A vjerovatno da su i jači od sudbine.

Međutim, na slikama se vide lica za koja bi se prije moglo reći da su na parastosu nego na nekom slavlju. Većina prisutnih, sasvim sigurno, jedino što razmišlja u trenutcima dok dižu čaše, je kako da bježe sa broda koji tone, a da ih glavni slavljenik ne uhvati u toj bježaniji.

Neće ove sankcije pogoditi Dodika po džepu, koliko će po glavi udariti razne radmanoviće,cvijanoviće i druge špiriće. Cijela ta klijentelistička kamarila, koja je živjela od Dodikovih sinekura, sada shvata da je vrag odnio šalu. Javno će davati bezrezervnu podršku šefu, a tajno će ga ogovarati “da je baš pretjerao” i “da šut sa rogatim ne može”. U javnosti RS Dodik će se predstavljati kao žrtva mrskih Amerikanaca, što će mu na kratak rok donijeti neke poene, ali će ga najbliži saradnici doživljavati kao “odlazećeg”, bez ikakve političke budućnosti. Svita na dvoru, po starom dobrom običaju, prva okreće leđa onom kome su se do juče divili, kada osjete da mu se bliži kraj. A onda će se ta atmosfera bezizlaza, besperspektivnosti i otkazivanja pošlusnosti širiti, brzinom kovida, po dubini čitavog društva.

Da je Slobodan Milošević živ o tome bi mogao eseje pisati.

Spisak onih koji su ga izdali, u trenutcima pada, dug je koliko je udaljen Beograd od Haga.

U tome je i najveći značaj američkih sankcija.

Više psihološki i politički nego finansijski.

Manje pogađaju Dodika a mnogo više ljude oko njega.

Drugo, možda i važnije, sankcije će nesumljivo imati uticaja na odnose Beograda i Banje Luke.

Vučić sigurno neće preduzimati neke radikalne korake, naročito što ga na proljeće očekuju izbori. Ali, ništa više neće biti isto. Dodik, sa teretom novih sankcija, ne može, kao do sada, stalno kampovati u Beogradu. Vučić neće rizikovati svoju poziciju zbog njega, a posebno svoje odnose sa Amerikancima. Uostalom, predsjednik Srbije je najbolja potvrda pravila da u politici ne postoje vječna prijateljstva. Ako je jednom izdao Šešelja koji ga je stvorio, pa najurio Nikolića koji ga je doveo na vlast, čemu se onda može nadati jedan Dodik, kojem baš ništa ne duguje. Do izbora u Srbiji održavat će se neki privid normalnosti u komunikaciji, ali za Dodika nastaju problemi u vremenu kad mu je podrška Vučića najpotrebnija - pred oktobarske izbore u Bosni. Do sada je SNSD imao svu medijsku, finansijsku i političku logistiku Beograda. Vučić sada mora biti suzdržan. Ne samo zbog proskribiranog Dodika i straha od Amerikanaca, već i što sada rastu šanse opoziciji u RS da poraze SNSD na izborima. A poznato je da Vučić igra samo na sigurno. Čini se jako rizičnim da sve pare stavi na konja koji je na zalasku karijere.

Naravno da ni Dodik neće sjedeti skrštenih ruku i daleko od toga da će podići bijelu zastavu.

Pritiješnjen u konopcima on će sada igrati na sve ili ništa. Za predaju je prerano, a za neki dogovor prekasno. Daljna radikalizacija sa mogućnošću sukoba su opcija na koju će Dodik izvjesno igrati, ne bi li sebi produžio politički vijek. Uz podrsku Rusije neće se libiti da uđe u novi rat, kako bi stvorio novu realnost koja bi mu omogućila da se ponovo nametne kao glavni faktor i nezaobilazni pregovarač.

To bi navodno bio rat za RS, a ustvari lična borba za život, slobodu i moć.

Dodik zapravo svoj entitet drži u poziciji taoca.

Ako nema mene, neka sve propadne.

Međutim, jedino što je izvesno je da je propadanje Dodika dobilo novo ubrzanje.