Kako smo porazili sami sebe

Društvo u kojem se naslućuje da očaj polahko nagriza sam sebe i da je samodestrukcija neizbježna.

Piše: Ajdin Tinjak

Naša želja da ostanemo vječno mladi i bez odgovornosti napravila je skicu za portret društva koje je bez borbe izgubilo mir, slobodu i pravdu, vrijednosti koje se brane po cijenu života.

Zaslijepljenost idealima za koje smo dali svo blago ovog svijeta, pa i dušu svoju ne dozvoljava nam da vidimo širi kontekst sopstvenog bitka u kojem hranimo pohlepu i žudnju. Skinut je veo sa beskrupulozne borbe za vlast i ugled koja se vodi horizontalno između podjednako (ne)sposobnih. Vlast koja se mijenja bez izbora i vlast koja ostaje nakon izbora.

Ne obraćajući pažnju na posljedice, koračajući (ne)sigurno kroz nešto više od tri decenije demokratije zatezali smo platno, koristili različite boje, tehnike, smijenjivali se ispred štafelaja... da bi remek-djelo danas bilo tu. Naš portret Doriana Graya je završen! Društvo u kojem se naslućuje da očaj polahko nagriza sam sebe i da je samodestrukcija neizbježna.

Slika je danas izložena u Sarajevu.

Naučno-istraživački opus sveden na tri istine, tumačenja, historije jasno se vidi na podlozi. Kaput su izjeli moljci i ne može se prepoznat lahko od kojeg materijala je šiven. Jedan od mlađih posjetitelja primijetio je da je takav isti kaput imao direktor škole u koju je išao. Kragne su ga asocirale na odjevne predmete vjerskih službenika, ali od ostataka izgrižene tkanine nije se moglo zaključiti čije vjere. Ispred portreta se našla i grupa koja je vodeći žustru raspravu da li se prvo izgovara Higija ili Asklepije ili pak Panakeja, skoro srušila stalak na kojem je stajala slika.

Na ulazu stoji upozorenje da se slika ne smije dirati i da će eventualno dodirivanje biti sankcionisano prema Pravilniku o oštećenju ili uništenju kulturnog i umjetničkog dobra. Moglo se čuti kako jedan od upućenijih posjetilaca ispod glasa priča svom sagovorniku kako vlasi kose modela predstavljaju zakonik.

„Na slici je nekada bila gusta smeđa kosa, a onda je počela da sijedi i opada“, kazao je upućeni posjetilac. Samozatajno, ispod prozora sjedi žena i lakira nokte. I ne baš prikladno mjesto za manikuru, primijetili su to i fotografi koji su ovjekovječili trenutak.

Profesor je došao sam na izložbu. Zapalio je cigaretu i posmatra. Policijski službenik mu prilazi i upozorava ga da je u prostoriji zabranjeno pušenje. Jedan strani državljanin zamišljeno, laganim koracima prilazi portretu. Visoko podignute obrve i stisnute usne - kao da je već negdje vidio nešto slično? Čistačica prije smjene dolazi na posao. U prolazu joj se učini da je kalajisani okvir počeo korodirati. Prišla je da bolje pogleda...

Izložba ostaje otvorena do daljnjeg.

Špekulanti, lovci na položaje, ljudi koji umjesto znanja, hrabrosti i odgovornosti posjeduju nejasna uvjerenja smjenjuju se ispred portreta koji nosi teret njihove starosti i grijeha.