"Kao neko ko je proveo mnogo godina u koncentracionim logorima, smatram svojom dužnošću da učinim nešto za druge koji tako strašno pate kao Bosanci".
Piše: Hamza Karčić
Od trenutka kada je počeo rat u Bosni, Simon Wiesenthal se zalagao za djelovanje Amerike, direktno apelirajući na američke predsjednike. Bila je to kampanja podstaknuta njegovim vlastitim stradanjima u nacističkim getima i logorima. To je primjer jevrejsko-bošnjačke solidarnosti koju bi i danas trebale potaknuti obje zajednice
Osam dana nakon što su snage bosanskih Srba zauzele "zaštićenu zonu" UN-a Srebrenicu u julu 1995. godine, kada su masakrirali više od 8.000 bošnjačkih civila, uglavnom muškaraca i dječaka, Simon Wiesenthal je napisao pismo američkom predsjedniku Billu Clintonu.
U pismu od 19. jula Wiesenthal je napisao: "Događaji u Bosni, kako nam ih danas prikazuju mediji – sa svim njihovim zločinima protiv čovječnosti, etničkim čišćenjem, klanjem civila bez obzira na godine, silovanjem muslimanskih žena – iako one ne predstavljaju holokaust, ponavljaju mnoge njegove užasne detalje".
"Dvije osobe koje su uglavnom odgovorne za ove događaje u bivšoj Jugoslaviji – a to su Radovan Karadžić i general Ratko Mladić – ne obraćaju ni najmanju pažnju na zahtjeve Ujedinjenih naroda", piše Wiesenthal.
U svom pozivu američkom predsjedniku da djeluje, on je dodao:
"Sjedinjene Države bi, nadam se, mogle staviti tačku na djela ove dvojice ljudi i njihovih vojnika tako što će javno objaviti da zločini koje su počinili neće ostati nekažnjeni. Ovo pismo Vam upućuje preživjeli Holokaust kojeg je, nakon četiri godine stradanja u getima i koncentracionim logorima, oslobodila američka vojska".
U ovom dirljivom pismu, slavni lovac na naciste molio je SAD, kao jedinu preostalu supersilu, da djeluje u Bosni. Ali ovo upečatljivo pismo nije bio jedini takav apel koji je uputio. Zapravo, Wiesenthal je bio aktivan u zalaganju za Bosnu od trenutka kada je počeo rat.
Kada sam prije nekoliko godina pročitao biografiju Toma Segeva, Simon Wiesenthal: Život i legende iz 2010. godine, primijetio sam da je izraelski historičar citirao ovo pismo. Segev je primijetio da se "Wiesenthal zauzeo za prava muslimana u Bosni".
Jedna i po stranica o Bosni u Segevovoj biografiji navela me je da se dublje zagledam u Wiesenthalovu podršku BiH. Otputovao sam u Beč da sprovedem istraživanje u Arhivu Simona Wiesenthala na bečkom Wiesenthal institutu za studije holokausta gde je Segev sproveo sopstveno istraživanje za knjigu. Ono što sam otkrio, nakon što sam pregledao Wiesenthalove radove o Bosni, bila je njegova impresivna i dugogodišnja podrška mojoj zemlji tokom 1990-ih.
Opkoljeni i zaraćeni kada je rat počeo u proljeće 1992., bosanski zvaničnici su posegnuli za saosjećajnim glasovima u Evropi i SAD-u u pokušaju da dobiju međunarodnu podršku za novu nezavisnu državu. Wiesenthalovi papiri i moji intervjui pokazali su da je probosanski austrijski državljanin po imenu Pavo J. Urban odigrao ključnu ulogu u upoznavanju bosanskih zvaničnika sa Wiesenthalom.
Bivši tadašnji bosanski ambasador u Beču, Husein Živalj, rekao mi je da je Urban upoznao Wiesenthala u nadi da će Wiesenthalova podrška Bosni doći do utjecajnih američkih donositelja odluka s ciljem oblikovanja probosanske politike u Vašingtonu.
I zapravo, bosanski zvaničnici počeli su se obraćati Wiesenthalu 1992. Već 1. maja 1992. gradonačelnik Sarajeva Hamdija Kreševljaković molio je Wiesenthala da digne glas u znak podrške glavnom gradu dok je bio pod opsadom.
Tokom rata, Urban je bio specijalni izaslanik bosanskog predsjednika u Austriji i napisao niz pisama Wiesenthalu. Nakon što su zapadni novinari izvještavali o koncentracionim logorima u Bosni koje su vodili bosanski Srbi, Urban je 10. augusta 1992. pisao Wiesenthalu u kojem ga je obavijestio o logorima i zatražio njegovu pomoć:
"Poštovani gospodine Wiesenthal, molim vas da dignete glas protiv ovih zločina pri čemu mi se čini da bi pozivanje ključnih institucija u SAD bilo najprikladnije".
Krajem 1992. Wiesenthal je preuzeo bosansku stvar i predstavio je tek izabranom predsjedniku SAD Billu Clintonu, u nastojanju da Bosna ostane na dnevnom redu SAD-a. U pismu od 11. decembra 1992. Wiesenthal je napisao:
"Mogu vam pisati o Bosni jer su me američki vojnici jednom oslobodili iz koncentracionog logora Mauthausen; učinili su to po naredbi drugog američkog predsjednika tokom strašnih godina Drugog svjetskog rata.
"Zato vas pozivam, gospodine izabrani predsjedniče, da narod Bosne stavite visoko na svoju listu prioriteta, da se aktivno angažujete u pronalaženju rješenja za veliku ljudsku tragediju koja zatiče nevine civile u koncentracionim logorima i ubijene žene i djecu svakodnevno bez kraja na vidiku". Wiesenthal je identično pismo poslao i odlazećem predsedniku Georgeu Bushu.
Pisma su dobila medijsku pažnju, posebno u Njemačkoj i Austriji, pojačavajući njihovu poruku. Posebno je bilo važno utjecati na javno mnijenje u Njemačkoj i Austriji, gdje žive hiljade bosanskih radnika imigranata, za čije se vlade smatralo da su prijemčive za bosansku stvar, za razliku od britanske i francuske vlade koje su se protivile bilo kakvoj vojnoj intervenciji radi spašavanja života.
Wiesenthalova arhiva sadrži nekoliko pisama i faksova koje su razmijenili on i evropski zvaničnici, uključujući austrijskog ministra vanjskih poslova Aloisa Moka. Ministar je bio naklonjen Bosni, a Wiesenthal je pisao Mocku kako bi pozvao na ukidanje embarga na oružje nametnut Bosni i Hercegovini koje je smanjilo sposobnost zemlje da se brani.
Kako se situacija u Sarajevu i oko njega pogoršavala tokom ljeta 1993. godine, Wiesenthal je ponovo došao do Clintona. U pismu od 21. jula 1993. Wiesenthal je napisao: "300.000 ljudi u Sarajevu nema hranu, vodu, struju i sanitet... Grad je u opasnosti da bude potpuno okružen srpskom ofanzivom. Molim vas pomozite ovim ljudima tako što ćete iz zraka izbaciti hitne zalihe na Sarajevo. Samo su SAD i njihovi saveznici sposobni za to".
Nedjelju dana kasnije, Wiesenthal je pisao Dianne Fienstein, prvoj jevrejskoj senatorki u historiji, koja je netom prije toga zauzela svoje mjesto. Ton Wiesenthalovog pisma odražavao je strašnu situaciju u Bosni:
"Kao neko ko je proveo mnogo godina u koncentracionim logorima, smatram svojom dužnošću da učinim nešto za druge koji tako strašno pate kao Bosanci. Davao sam intervjue na televiziji i za novine; govorio sam u ime Bosanaca na konferenciji o ljudskim pravima u Beču, a nedavno sam napisao pismo predsjedniku Clintonu... Čini se da je vojni cilj Srba izgladnjivanje 350.000 stanovnika Sarajeva... Ako vidite bilo kakvu mogućnost da učinite nešto, učinite to".
Wiesenthal je pismo zaključio pisanjem: "Bosanski muslimani žive zajedno sa Jevrejima u slozi više od 500 godina, a Sarajevo je dugo bilo uzor multikulturalnog grada.
Senatorka Feinstein pohvalila je njegove napore u odgovoru koji je poslat nekoliko dana kasnije: "Vaš rad sa bosanskim muslimanima i u njihovo ime je za svaku pohvalu, a Vaše prisustvo daje tragičnoj situaciji tamo prijeko potreban tračak ljudskosti".
Dok Wiesenthal arhiv sadrži mnogo dokumenata koji se odnose na Bosnu iz 1992. i 1993. godine, postoji samo jedan dokument iz 1994. godine. Nejasno je zašto je to slučaj, ali jedno od mogućih objašnjenja je da je situacija u Bosni 1994. godine bila podnošljivija u odnosu na prethodne godine.
Sljedeće godine, 1995., Wiesenthal je nastavio sa svojim apelima. Urban, bosanski izaslanik, nastavio je redovno pisati Wiesenthalu kako bi ga obavještavao o razvoju situacije u BiH i tražio njegovu kontinuiranu podršku. U to vrijeme, Wiesenthal se dopisivao i sa probosanskim aktivistom Tilmanom Zülchom iz Društva za ugrožene narode.
Sredinom 1995. Wiesenthal se također uključio u Evropski akcioni savjet za mir na Balkanu, grupu utjecajnih pojedinaca koji su se 1994. okupili da podrže Bosnu. Bečki arhiv sadrži prepisku iz ovog perioda and pokazuje da je Wiesenthal bio član Savjetodavnog odbora Vijeća, zajedno s drugim ličnostima kao što su Aga Khan, Margaret Thatcher i Valery Giscard d'Estaing.
Nakon pada Srebrenice i genocida koji je uslijedio, Wiesenthal je ponovo pojačao svoje zalaganje. Osim što je pisao Clintonu, pisao je i rabinu Marvinu Hieru iz Centra Simon Wiesenthal u Los Anđelesu. Wiesenthal je pohvalio rabina Hiera za odluku da postavi oglas na cijeloj stranici u The New York Timesu, izrazio je nadu da će oglas biti postavljen i u drugim novinama, te ponudio konkretan prijedlog:
"Molio bih Vas da unesete – ako je moguće – imena dvojice odgovornih, RADOVANA KARADŽIĆA I RATKA MLADIĆA – u 'pismo predsjedniku'. Naslov je savršen: Dosta je bilo!” [naglasak u originalu]. Pismo na koje se Wiesenthal poziva potpisalo je 25 potpisnika i poslato predsjedniku Clintonu u kojem ga pozivaju da okonča rat.
Bosanci su prepoznali i cijenili Wiesenthalove napore. Predsjednik zemlje Alija Izetbegović pisao je Wiesenthalu 1. septembra 1995. izražavajući zahvalnost za njegov trud:
"Prijatelji poput Vas, sa Vašim snažnim osjećajem moralnog uvjerenja i dubokim ličnim razumijevanjem naše nevolje, zbog bolnih sjećanja na holokaust, su ono što nam pomaže da nastavimo našu pravednu borbu... Dozvolite mi da prepoznam i Vaše posebne napore koji su doprinijeli kako bi Međunarodni sud za ratne zločine postao radna stvarnost".
Tokom posjete Beču kasnije tog mjeseca, Izetbegović se sastao sa Wiesenthalom gdje je, kako se prisjeća bivši bosanski ambasador Husein Živalj, Izetbegović došao da se lično zahvali Wiesenthalu na podršci BiH i pozvao ga u posjetu. Nedugo nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, Univerzitet u Sarajevu dodijelio je Simonu Wiesenthalu počasni doktorat.
Wiesenthalov aktivizam u Evropi i SAD-u može se posmatrati kao dio malo poznate, ali izvanredne priče o podršci američkih Jevreja Bosni tokom rata, kada su mnoge države u Evropi zatvorile oči.
Njegovo zalaganje za Bosnu od 1992. do 1995., zajedno sa drugim istaknutim američkim Jevrejima, kao što su senatori Joseph Lieberman i Tom Lantos, predstavlja inspirativan primjer solidarnosti, te moralne i praktične podrške opkoljenim Bosancima i njihovoj novoj - nezavisnoj državi.
Bila bi čast njihovim naporima da ta jevrejska solidarnost, koju aktivno pozdravlja i njeguje mlađa generacija bošnjačkih intelektualaca i aktivista, zaživi u vremenu nestabilnosti i prijetnji, umjesto da postane artefakt koji pripada samo prošlosti.
