Jusići. Ili kako je Muška šporetom gađala ukrajinskog vojnika

Piše: Almasa Hadžić

Foto: A. Bajrić - Blicko

Ovih dana, navršilo se tačno 25 godina od povratka Bošnjaka u selo Jusiće na prostoru zvorničke općine.

Jusići su bili simbol odlučnosti Bošnjaka da se vrate u mjesta iz kojih su četiri godine ranije protjerani, a u kojima ništa više nije ličilo na život koji su nekad imali jer su im članovi porodica poubijani, kuće porušene, zapaljene, imovina pokradena...

I sad mi slika pred očima povratničke kolone koja je krenula preko tada zamišljene entitetske linije na kojoj je vrebao srpski metak jednako kao i četiri godine ranije kad su ih izgonili, hapsili, zatvarali, ubijali...

Uzak seoski put, kiša, blato...

Na čelu kolone legendarni Bracika, Husein, Nekir, Žućo, Murge.

Za njima nekoliko traktora, a na traktorima burad sa vodom, spužve za spavanje, kutije pune raznih konzervi, makarona trebovanih dan ranije u Merhametovom magacinu.

Za traktorima, uglavnom žene i po neki starac. Jedan djed, iako se teško kreće, u rukama nosi bakrenu tavu za pečenje pekmeza

Čuvena Muška na glavi prečetvorostručila peškir i na njega naslonila šporet. Za njom nekoliko desetina žena sa zavežljajima u kojim su malo hrane, po neka natučena šerpa, čaša, deka i obavezna spužva za spavanje.

Ukrajinski vojnik iz sastava jedinice IFOR-a prilazi Muški i uz pomoć prevodioca kaže joj da ne može naprijed. Ona ga gleda, pa mu na odrešitom bosanskom veli „nisam te ništa pitala“ i zakorači putem prema selu.

Ukrajinac stade pred nju, polako se dohvati za oružje, a ona, neviđenom snagom skide šporet s glave i zamahnu put Ukrajinca.

Da, dobro ste pročitali: Muška je put Ukrajinca zamahnula šporetom, baš ko da je u ruci držala običnu motku, a ne strvinu od šporeta s koga odjednom popadaše ploče, ispade „lugara“..

Usput mu pomenu „mater stranjsku“, podiže šporet s puta i - prođe.

Ukrajinac je za dlaku sačuvao živu glavu.

Srpska policija je danima poslije, hapšenjima, fizičkim napadima prosutim bojnim otrovima..., pokušavala Jusićane istjerati iz njihovog sela, ali im to nije pošlo za rukom.

Odluka da ostanu bila je jača od svih pendreka tadašnjeg srpskog ministra policije Dragana Kijca i njegovih zvorničkih pomagača koji u to vrijeme nisu ni slutili da su oni koji su se vratili upamtili lica svih njihovih zločinaca koji su 1992. godine pobili 47 mještana ovoga sela.

Povratak Bošnjaka u selo Jusiće, godinu dana nakon što je potpisan Dejtonski sporazum, pratili su svi svjetski mediji.

Bracika je u to vrijeme bio zvjezda CNN-a, BBC-a, njegova i Nekirova fotografija našla se na naslovnicama najpoznatijih svjetski printanih medija.

Možda bih i propustila 25. godišnjicu povratka u Jusiće, da fotoreporter Ahmet Bajrić Blicko ovih dana u svojoj arhivi nije pronašao „dokaz“ o stanju sela Jusiće iz 1996. godinje, tačnije fotografije koje je napravio tri dana prije zvaničnog povratka njegovih mještana.

Skupa s nas nekoliko „lokalaca“, zaraslim seoskim stazama iza srpskih policijskih straža, pod budnim okom Fadila Banjanovića Bracike u Jusiće je, tada, ušao i čuveni novinar, dobitnik Pulizerove nagrade, Roy Gutman, sa svojim fotoreporterom Andrejom.

Do entitetske linije smo došli vozilima, a onda, pješke zaraslim seoskim stazama.

Jedna od staza kojom smo prolazili bila je „prostrta“ jabukama, šljivama, orasima, sa ostruga su visili grozdovi uzrelog grožđa koje, očigledno četiri godine nije imao ko ni brati ni sakupljati.

„Novinar“ kako je Bracika oslovljavao Roya, stalno je zapisivao ono čemu je svjedočio. Iako pod oprezom, izašli smo na vrh sela kako bi „novinar“ bacio pogled na Drinu, da bi se samo nekoliko dana kasnije, na stranicama njegovog Newsday pojavila priča o Jusićima.

Tako je to bilo prije 25 godina.

Danas, Jusići su selo – čaršija u kome se samo rijetki sjećaju septembra 1996. godine.