ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Politika/Svjedočenje
Svjedočenje

Jezivo svjedočanstvo Đuzine kuće: Zločin bez kazne!

politicki.ba

28 godina pozivaju Tužilaštvo BiH da otvori istragu i kazni zločince. 28 godina odgovora nema. A zločinci, komšije, uživaju u slobodni.

Piše: Almasa Hadžić

Foto: Ahmet Bajrić Blicko

 

Punih 28 godina ubice i silovatelji iz zloglasnog logora Liplje kod Zvornika nalaze se na slobodi.

Ne samo da nisu procesuirani, već ni jedan od njih, kao ni od preživjelih svjedoka do sada nije pozvan od strane pravosuđa BiH da da izjavu o tome šta se u logoru događalo u maju 1992. godine.

Prema dostupnim informacijama, u logoru Liplje, tačnije u čuvenoj Đuzinoj kući, u maju 1992. godine bilo je zatočeno više od 400 mještana ovoga sela, među kojima jedan broj muškaraca, a najviše  žena, djevojka, djece, starica.

Ubijeno 12 žena

U danu oslobađanja logora 2.juna 1992. godine, zločinci su iza sebe ostavili 27 žrtava među kojima je bilo 12 žena i 15 muškaraca.

Prizor koji su zatekli nakon što su ušli u logor, priča za politicki.ba Muharem Sinanović, poznatiji kao hadžija Šiško, koji je, inače, bio jedan od njegovih oslobodilaca, bio je stravičan.

U jednoj od kuća u kojoj su vršena silovanja, a koja se nalazi neposredno pored Đuzine kuće, na ležaju je zatekao golu djevojčicu. U prvi mah pomislio je da djevojčica spava, pokrio je dekom, da bi kasnije shvatio da je djevojčica mrtva.  

Tajne o mučenju, zlostavljanju, izgladnjivanju, ponižavanju... koje i danas čuva Đuzina, prilično devastirana kuća, zasigurno nikad neće biti do kraja rasvjetljene.

Krivca za to preživjele žrtve vide u Tužilaštvu BiH.

Đuza Salihović, što od tuge što od posljedica mučenja koje je tokom zarobljeništva preživjela, umrla je neposredno nakon dolaska mira. Umrle su i mnoge druge žene, neke su se iselile van BiH, neke su u teškom psihičkom stanju. 

No, Đuzina snaha Šerifa Salihović, koja je skupa sa svojom svekrvom preživjela zarobljeništvo, obećala je, kaže, sebi da neće šutjeti i jedna je od rijetkih koja svojim javnim svjedočenjem čini sve da istina o ovom zločinu ode u svijet.

„Imala sam 27 godina kad sam skupa sa svojom svekrvom zarobljena u vlastitoj kući.Gledala sam kad su ljude klali, rezali im prste, ruke, silovali i staro i mlado, pljačkal, ubijalii. Iz kuće  moje svekrve, koja je bila veoma bogata odnijeli su nekoliko  kilograma zlata, novac. U našoj kući je bilo ukupno 420 zarobljenih osoba.

Četnici, zločinci, kažu nam neće od vas muslimana uho ostati. Moja svekrva je tada imala 67 godina, bila ugledna i poštovana hadži-hanuma koja je mnogo godina prije agresije obavila hadž..

Možete li zamisliti kako je bilo takvoj  pobožnoj ženi, kad su je, skupa samnom i još nekoliko komšija i komšinica natjerali da gola hoda putem ispred kuće, a pored puta četnici se smiju, dobacuju.  

Duša nam se raspadala od sramote i poniženja, ali ne možeš ništa da učiniš.

Šta su sve radili od mene ne dao vam Bog da to doživite“, priča Šerifa, koja je nakon agresije, i pored svega što je preživjela uspjela izgraditi svoj život.

Silovano 11 djevojčica

U logoru Liplje, prema nezvaničnim informacijama, silovano je 11 maloljetnica i niko ne zna koliko starijih djevojaka, žena, pa i starica.  

Mnoge su pretrpjele ne samo psihičke, već i teške fizičke ozljede. 

U danu kada je logor oslobođen, mnoge od žena i djevojaka nisu mogle hodati od posljedica udaraca i trauma koje su u sebi nosile.

„Još se sjećam tužnih i uplašenih lica djevojčuraka od 15, 16, 17 godina u trenutcima kad ih zločinci odvode da ih siluju. Pa dovedu njihove očeve da gledaju kako im siluju kćerke.  

I onda mi kažu neki: zašto Šerifa pričaš? Hoću da pričam, hoću da se zna, hoću da se tužioci i sudije ove države stide svog nerada jer nas niko nikada nije zovnuo da u institucijama govorimo kakav se zločin u Liplju dogodio. 

A zločin su činile naše komšije koje i danas prolaze autima pored naših kuća. Želim da ova moja, odnosno kuća moga svekra i svekrve, bude pretvorena u muzej, da svijet dolazi i gleda mjesto u kome su mučeni ljudi samo zato što su muslimani“, poručuje Šerifa Salihović.

U jednoj od ispovjesti datih istraživačima lokalne Komisije za istraživanje ratnih zločina, neposredno nakon oslobađanja logora osamnaestogodišnja A. A. je  ispričala je da su je u improviziranoj javnoj kući, tokom pet noći silovali po trojica srpskih vojnika.  

Dvadesetogodišnja J. F. koju su, također silovali svakog dana boravka u logoru, svjedočila i ubistvu svog oca.

„Ocu su prvo odrezali uši a zatim su mu prerezali grlo. Onda su njegovo krvavo tijelo, jednostavno, izbacili iz kuće.

Nisam se smjela pomjeriti. Suze teku za babom, a ne smijem ništa da kažem.

Bilo mi je dopušeteno da ostanem u kući svojih roditelja, ali su svake noći dolazili po mene i odvodili me u javnu kuću.

Poslije svega, užasno se stidim. Ne znam kako da gledam u oči svoje komšije, rodbinu ...“, kazala je, između ostalog, u svojoj ispovjesti J. F.

Zadavljena kćerka

Pedesetogodišnja H.F. ispričala je da joj je u logoru, nakon što su je silovali, zadavljena njena sedamnaestogodišnja kćerka.

Kada su ušli u kuću našli su je na jednom ležaju, s rukama na vratu na kome su se vidjeli tragovi davljenja.

Inače, desetine ispovjesti zarobljenih muškaraca, žena i djevojaka koji su pretrpjeli torture logora Liplje, svjedoče o monstruoznosti iživljavanja silovatelja nad njima, njihovim životinjskim nagonima u ponašanju, premlaćivanju logoraša, poniženjima, mržnji koju su demonstrirali prema njima kao muslimanima.

Jedna od djevojaka, po imenima je nabrojala silovatelje koji su, uglavnom,  dolazili iz susjednih srpskih sela od kojih su neki, čak, bili njihovi školski drugovi, prijatelji i kolege njihovih očeva.

„Naši prvi silovatelji bili su naše komšije. To su bili Vojo, Petko, Đuro, Svetko, Mijat, Sredoje zv.Sredo iz Kulića, Predrag i Nenad zvani Nešo iz Jeremića, Ljubinko, Ilija, Zoran, Dušan, Slavko iz Gligora, muzičari Ljubiša i Dragiša koji i danas žive u Borini kod Banje Koviljače, a koji su prije agresije svirali po našim svadbama. Zatim Vojin zvani „Kuja“, Zoran koga smo zvali „Crni“.

Imamo spisak tih svih ljudi i još se nadamo da će se naći neki tužilac ili sudija da ih ispita i privede pravdi“, stoji u pisanim izjavama koje su žrtve dale istražiteljima.

Inače, još se prepričavaju događaji vezani za oslobađanje logora u Liplju početkom juna 1992.godine.

Bjekstvo iz logora

Riječ je o prvom i jedinom logoru kojeg su, zahvaljujući neviđenom herojstvu i hrabrosti petnaestogodišnje djevojčice koja je uspjela pobjeći iz logora, oslobodili bosanski branioci.

„Znali smo da su četnici zarobili mještane Liplja, ali nismo znali šta se sve tamo događa. Jedan dan, sva izbezumljena do nas je stigla mlada djevojka, tačnije djevojčica, po imenu Hasreta, koja je dan ranije pobjegla iz logora.

Ispričala nam je da je jedna od kuća u vlasništvu mještana pretvorena u javnu kuću i da se u njoj vrši masovno silovanje žena, djevojaka, djevojčica, da muškarce, isto tako, muče i ubijaju.

Hasreta nam je, nakon što se pribrala, ispričala i detalje  gdje se tokom dana i noći nalaze zlostavljači, njihovi čuvari...

Odmah smo se organizirali i naredni dan, rano ujutro, krenuli u oslobađanje logora.

Prizor je bio užasan. Potok krvi tekao je putem ispred Đuzine kuće gdje su četnici  već bili poubijali grupu zarobljenika.

Ko su bile ubice i zlostavljači sve se zna, čak smo našli spisak s njihovim imenima  namjenjen za podjelu mjesečnih plaća“, prisjeća se ovih događaja Muharem Sinanović.

O zločinu u logoru u Liplju pisao i Roy Gutman  u svojoj knjizi "Svjedok genocida" za koju je dobio Pulicerovu nagradu.

Sjećanje na oslobađanje logora u Liplju svake godine 2.juna okupi mnoge njegove žrtve kao i članove njihovih porodica.

Sa svakog tog okupljanja redovno se čuje poziv Tužilaštvu BiH da, napokon, krene  istraga protiv onih koji su izvršili teške zločine u ovom logoru, a od kojih neki još žive na području Zvornika.

Do danas, odgovor Tužilaštva ni na jedan njihov poziv nije stigao.

 

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.