Jezgra zajedničke budućnosti

Kad sam ja, a vjerovatno i vi, išao u školu odgoj je bio nešto što se makar u osnovama nosio iz kuće. Danas kada društvene mreže, sumnjivi portali i komercijalne televizije više odgajaju djecu nego roditelji, odgojnu ulogu škole teško je precijeniti. Pored pripreme učenika za rad, obrazovanje i odgoj ih – što je još važnije – priprema da budu odgovorni građani. Čvrsto vjerujem da škole svuda moraju raditi i na poboljšanju programa građanskog obrazovanja ali i odgoja. Između ostalog, ono što je najviše potrebno BiH jesu građani koji su se spremni direktno angažirati za bolju budućnost ove zemlje i koji će od političara i ostalih lidera tražiti odgovornost za ispunjavanje obećanja koja su dali i za ono što rade. Predmete o demokraciji i građanskom obrazovanju treba uvesti i poboljšati u svim školama i razredima tako da učenici prihvate i razumiju važne vrijednosti kao što su ljudska prava, tolerancija različitosti i socijalna pravda. No, građansko obrazovanje se ne završava u učionici. Škole treba da promoviraju volonterstvo i angažman u zajednici i da omoguće učenicima da učestvuju u radu učeničkih vijeća da bi imali veći utjecaj na sopstveno obrazovanje.

Obrazovni sistem u BiH mora nastaviti gajiti i podsticati filozofiju aktivizma i građanskog angažmana da bi mladima dali moć da budu ta promjena koju žele, da budu proaktivni, a ne fatalisti.

Bosna i Hercegovina je još 2003. godine potpisala Bolonjska načela. Kvalitetne i kvalitativne reforme i u domenu visokog obrazovanja su od vitalnog značaja. Nije rijetko glasno razmišljanje da univerzitetsko obrazovanje ne treba povezivati sa zapošljavanjem. To vrijedi za malobrojnu skupinu studenat koji se obrazuju samo zbog sticanja obrazovanja. Stvarnost u kojoj živi većina je da kada završe studije moraju naći posao da bi preživjeli u povezanom svijetu promjena.

U najkraćem, za bilo kakav napredak Bosni i Hercegovini su potrebni, u najmanjem nastavni planovi i programi prilagođeni potrebama učenika, a ne pravljeni po raspoloživom kadru nastanika i onome što oni znaju ili ne znaju predavati.

No, rak korupcije koji razjeda bh. društvo onemogućava progres,  frustrira one koji pokušavaju bilo šta unaprijediti što, dakako, ide u korist onima koji po svaku cijenu žele zadržati status quo.

Dječiji sindikat

Bilo kako bilo, jedna godina je izgubljena; ne može se ni vratiti, ni nadoknaditi. Prije toga u jednak nepovrat izgubljeno je dvadeset pet. U međuvremenu zemlju je napustilo više od pola miliona ljudi.

Djeca nemaju sindikat. Sa velikim stupnjem sigurnosti mogao bih ustvrditi da nemaju pojma šta je to i za šta služi ali, u velikom broju slučajeva, to nije samo dječiji specifikum jer, ni većina odraslih nije sasvim načisto sa svrhom, smislom i razlogom postojanja te po svemu opskurne organizacije. Za dječije obaveze i prava staraju se gotovo isključivo, njihovi roditelji i u maloj mjeri njihovi učitelji, nastavnici i profesori iako bi taj nezamislivo složeni proces trebao biti makar malo ravnopravnije podijeljen. Moglo bi se, bez previše ograda, reći da se obaveze i prava djece na jednoj razini – razini odgoja i obrazovanja – potpuno identificiraju: njihova obaveza da uče identična je sa njihovim pravom da budu naučena. Koliko god bi se nad ovom tvrdnjom moglo filozofirati, zaključak svih razmišljanja i rasprava, siguran sam bio bi jedinstven: djeca imaju sve obaveze, a pritom su im dokinuta sva prava. Naravno, pandemija je uspostavila novi set pravila, uvjete i načine života za gotovo sve Zemljane. Perspektiva bilo kakve normalizacije života i u zemljana neusporedivo naprednijim od Bosne i Hercegovine je imunizacija, ako hoćete vakcinacija koja je i njima problem, a nama tema za viceve i predmet podsmijeha.

U međuvremenu, čak su i najinnertniji i najbahatiji od svih naroda na Zemlji obišli Mars i razmišljaju o nekim drugim probojima u domenu znanosti i možda, dobrobiti još nekoga osim graditelja kilometarskih nebodera i otoka za odmor bogatih Zapadnjaka.

Ali, dok se „umovi“ ne slože koju od Zemlji nalik planeta udaljenih tričavih par miliona svjetlosnih godina ili makar dok moduli i sonde na Marsu ne pronađu tragove života od prije miliona godina, a naučnici na Zemlji ne smisle šta će sa tim podacima, ne bi bilo loše, štaviše bilo bi dobro da „naučnici“ u Bosni i Hercegovini otkriju ili osmisle način kako da djeca ostvare svoja prava na obrazovanje odnosno, kako da im se omogući da ispune svoje obaveze i postanu funkcionalno pismeni. Ili, u najmanjem, kako da se ravnoglavim političarima onemogući da zabranu PISA testiranja proglase vitalnim nacionalnim interesom. Jer, nije isključeno – praksa to potvrđuje – među tom djecom koja trenutno neumivena i u pidžamama prate – ili ne prate – nastavu izvjesno ima genijalaca u čijim glavama „spava“ i lijek za rak ili rješenje problema gladi u svijetu ili neko ko će osmisliti kako teraformirati Zemlju i omogućiti joj da zadrži ono što joj nismo uzeli i oporavi se od svih rana koje smo joj kao civilizacija i čovječanstvo nanijeli... Možda pak, među njima raste i budući pravi spasitelj Bosne i Hercegovine, onaj koji će joj vratiti njenu suštinu koju su joj etno-materijalisti tako bezdušno oteli. 

Zaštita budućnosti svoje djece 

A možda je upravo to problem jer, oni o svojoj vlasti, moći i životu razmišljaju u terminima „vječno“ i „zauvijek“, a pri tome im odgojena i obrazovana djeca koja će prije ili kasnije odrasti i postati glasači, nikako ne idu na ruku. Obrazovni poluproizvodi čije se ambicije završavaju sa slikama iz ponude komercijalne televizijske produkcije kojoj se – ničim zasluženo i pritom nekažnjeno – mjesečno isplaćuje iznos veći od godišnjeg budžeta neke osnovne škole ili makar, dovoljan da se potencijalnim genijalcima prisiljenim da prate on line nastavu, a pritom nemaju na čemu, kupe računari.

Mali pospanci kojima veliki spavači ne dozvoljavaju da se probude – svejednako kao što njihovim roditeljima ne dopuštaju da otaru etničke krmelje iz očiju – bavit će se poslovima koji još uvijek ne postoje, raspolagat će znanjima o kojima mi ne možemo ni sanjati i rukovati tehnologijom koja je trenutno u sferi znanstvene fantastike. Među njima zasigurno, ima onih kojima bi u nekom budućem mandatu moglo naumpasti da doista usvoje neke zakone, naprimjer onaj o sukobu interesa, ili o javnim nabavkama, ili o provjeri porijekla imovine... Ili bi im možda moglo naumpasti da je zahvatanje iz budžeta koliko kome treba zločin koji ne zastarjeva. A sve to je u potpunoj suprotnosti sa načelima na kojima su vlastodršci odgajali i obrazovali svoju djecu. A to je doista, problem.

Već sam u nekoliko navrata ustvrdio: temeljni sukob u ovoj zemlji je sukob između onih koji su voljeli školu i čitali lektiru i onih koji su bježali sa časova i koji ni dan-danas ne vole školu. Njima je obrazovanje samo još jedna dosadna stvar kojom se moraju baviti pored toliko bitni(ji)h, gorućih problema. Izlišno je njima govoriti da, da su na vrijeme – prije dvadeset pet ili trideset godina – investirali u vatrogasce danas ne bi bilo piromana. I ovo je samo još jedan dosadan i predugačak tekst o nečemu o čemu svi sve znamo, a malim i malo većim pospancima škola je životni poduhvat kojim ćemo se u budućnosti hvaliti ili zbog čega ćemo se, ne daj Bože stiditi.

Bilo bi dobro da makar jedna vlast pokaže da joj je stalo do države tako što će se početi starati državi investiranjem u njenu budućnost.

Naprimjer tako da se nekih 125.000 eura koje se mjesečno uplaćuju za šund preusmjere za stimuliranje posebno nadarenih učenika i studenata, a jedan kilometar autoputaa ili makar zaobilaznice koja ničemu ne služi i nigdje ne vodi „preusmjeri“ u modernizaciju škola. Za (novi) početak i to je dovoljno.