Piše: Almasa Hadžić
Ne malo je fotoreporter Ahmet Bajrić
Blicko bio iznenađen kada se na vratima
njegove fotografske radnje u Tuzli, pojavio Ismet Okanović, nekad čuveni profesionalni vozač iz Tuzle, trenutno u penziji, noseći u ruci neseser u kome se nalazio album sa prilično izblijedjelim fotografijama, zasad nepoznatog vlasnika.
Album je izgubljen prije 25 godina, tačnije u julu 1995. godine, a sudeći po njegovom sadržaju pripada porodici iz Žepe koja je, bježeći pred Mladićevim četničkim hordama tih dana, iz Potočara uspjela stići u Kladanj, a potom u Brezu.
Najteži trenutci
- Tokom agresije bio sam angažiran od strane Kriznog štaba u Tuzli gdje sam na raspolaganje stavio svoja dva autobusa. Bilo je u to vrijeme teških trenutaka i situacija, ali, čini mi se da emotivno nije bilo teže situacije od tragedije na Kapiji i one kad je pala Srebrenica i kad smo išli u prihvat žena, djece, staraca koji su stizali u Ravne kod Kladnja.
Tih dana moj sin Rusmir, koji je tada imao 23 godine, je autobusom u Brezu prevozio grupu žena i djece prognanih iz Srebrenice. Kad se, nakon
jedne vožnje uvečer vratio kući, sa sobom je donio neki ruksak za koji smo
znali da nije njegov. Pitamo odakle ovo, on, onako tužno, veli da misli da je ruksak vlasništvo žene koja je u naramku držala malo dijete i da ga je, nakon dolaska u Brezu, prilikom
izlaska iz autobusa, zaboravila ponijeti
– priča nam Ismet, prisjećajući se emocija koje je, upravo zbog pronađenog
ruksaka tada proživljavao njegov sin.
Kada su otvorili ruksak, priča
Okanović, u njemu su pronašli tri mokre
dječije pelene, neko vezeno platno, jedne starije sandale i neseser u kome je bio album sa fotografijama. Neseser
sa albumom smo odmah sklonili, a ruksak i drugi sadržaj u njemu bacili.
- Nakon izvjesnog vremena, ja sam otišao u Crveni križ u Tuzli pokušavajući da preko njih nekako pronađem osobu koja je izgubila ruksak kako bi joj vratili ovaj album. Ali, u to vrijeme teško je bilo iskomunicirati bilo koga.
U Crvenom križu su bili voljni da pomognu, ali nisu bili sigurni da li bi album, nakon svega, stigao do pravog vlasnika, tako da sam ga ponovo vratio kući na čuvanje.
Prije desetak godina moj unuk, zahvaljujući tragu na koji ukazuje uvjerenje o šerijatskom vjenčanju obavljenom u Žepi 1994. godine, a koje se nalazilo u pomenutom neseseru, pokušao je stupiti u vezu sa nekim osobama u Žepi. Javio mu se čovjek i kazao da bi o tome mogao više znati neki hodža iz Žepe, ali da on u to vrijeme nije bio tu, tako da je i ovaj pokušaj pronalaska vlasnika albuma ostao bez uspjeha.
Znao sam šta Ahmet Bajrić Blicko svih ovih godina radi i kad sam vidio na TV-u priču da je jedna porodica, zahvaljujući njegovoj fotografiji, prepoznala svoju nestalu kćerku, odlučio sam ovaj album donijeti njemu u nadi da će pomoći da pronađemo njegovog vlasnika.
