Piše: Damir Rastoder
Crnogorci će 19. marta, po 10. put, birati predsjednika države. Do sada su tu funkciju obnašali samo Momir Bulatović, Filip Vujanović i Milo Đukanović.
Svakao najznačajniji su bili oni iz 1997. godine, poslije rascijepa u, do tada jedinstvenoj, Demokratskoj partiji socijalista (DPS).
U prvom krugu, Bulatoviću, koji je važio za beogradskog kandidata, nedostajalo je svega 1.9 % glasova do natpolovične većine i pobjede nad Đukanovićem kao procrnogorskim kandidatom. Razlika između njih iznosila je 2.267 glasova.
U drugom, pak, krugu, Đukanović je trijumfovao sa, također, tijesnom razlikom od 5.488 glasova.
Ništa manje zanimljivi nisu bili ni predsjednički izbori iz 2013. na kojima je Filip Vujanović pobjedio Miodraga Lekića sa minimalnom razlikom od 7.651 glas.
Ovo kratko podsjećanje služi samo kako bi ilustriralo dubinu političke, ideološke, pa i etničke polarizacije crnogorskog društva.
Paradoksalno zvuči da je ta podjela danas, 32 godine od prvih višestranačkih izbora i 17 godina od stjecanja samostalnost, izraženija i ostrašćenija nego ikada do sada.
Zato su i ovi predsjednički izbori neizvjesni u pogledu ishoda, ali i strateškog pravca kojim stremi Crna Gora.
Oni će nedvosmisleno pokazati da li je Crna Gora bliža "srpskom svetu" ili potvrdi svoje samostalnost, da li je njen glavni grad Beograd ili Podgorica i da li je ključna adresa i međunarodna destinacija budućeg predsjednika Brisel ili Moskva.
Za mnoge će ovo djelovati isuviše pojednostavljeno, ali će se upravo po ovim pitanjima birači opredjeljivati 19. marta, a naročito, u skoro izvjesnom drugom krugu kada će se glasati za dva kandidata sa najvećim brojem glasova.
Predsjednička ovlaštenja su više ceremonijalna, ali legitimitet koji dobija predsjednik neposrednim biranjem daju mu političku snagu koja će determinirati političke procese, pa i rezultate parlamentarnih izbora koji se očekuju već ove godine.
Crna Gora ovim izborima dobija drugu šansu da izađe iz zagrljaja Moskve i Beograda.
Zato oni imaju i značaj novog referenduma, poslije onog iz 2006. godine kada je stekla nezavisnost.
Rezultati tog demokratskog izjašnjavanja su dobrim dijelom dovedeni u pitanje, a u nekim segmentima i poništeni u posljednje dvije godine, zahvaljujući vladama Zdravka Krivokapića i Dritana Abazovića.
Suverenistički blok se u opoziciji snalazio kao riba na suhom. Neartikulirani Abazović je vrlo artikulirano rušio jednu po jednu instituciju, čineći Crnu Goru nefunkcionalnom i neodrživom državom.
Otprilike, ono što rade Čović i Dodik u Bosni i Hercegovini, to rade Abazović i Mandić u Crnoj Gori.
Za to vrijeme suverenisti su papagajski prizivali u pomoć impotentnu i nimalo pravednu međunarodnu zajednicu, i to onu istu koja je proklamirala tezu o dva podjednako opasna ekstremizma i nacionalizma, onom crnogorskom koji personificira DPS i onom srpskom u liku Demokratskog fronta (DF).
