Piše: Ajdin Tinjak
„Murate, nemoj to raditi... Ako ništa zbog muslimana, nemoj raditi...“, molio je general Milutin Kukanjac Murata Šabanovića da ne minira branu kod Višegrada i potopiti sve nizvodno. U sačuvanom tonskom zapisu telefonskog razgovora s početka 90-tih, Murat poručuje generalu da naredi „Arkanu da ne kolje, a ne Muratu da ne diže branu“.
I tako, taman kada pomislimo da smo se odmakli od rata i svega što on nosi sa sobom, pojavljuju se neki novi/stari ljudi, neki novi/stari problemi kojima su za potpuno razumijevanje u miru najbolje komparacije iz rata.
Aktualizirana priča o izgradnji HE Ulog, na kojoj je Republika Srpska poslije pauze od nekoliko godina ponovo počela raditi, tjera nas na buđenje iz letargije. Kad kažem nas, mislim prvenstveno na žitelje općine Konjic, jer niko iz Ministarstva okoliša i turizma FBiH, niti Međuentiteskog tijela za okoliš BiH, ne izviruje glavu. Kao što se nisu uključivali u proceduru Procjene uticaja na okoliš i (ne)održane javne rasprave po pitanju istog još 2010. Naime, u slučaju da projekat iz jednog entiteta može izazivati negativne uticaja u drugom, zakon ukazuje da se javne rasprave moraju održati i u entitetu u kojem se očekuju negativne posljedice, te da investitor mora naručiti izradu separata Studije uticaja koji bi se bavio isključivo nizvodnim uticajima!
Da je Murat prije 25 godina znao da će danas u državnim institucijama sjediti beskičmeni (muslimani) činovnici, u naletu adrenalina digao bi u zrak i sebe i branu i potopio sve nizvodno krstilo se ili padalo na sedždu!
Ali pognutu glavu sablja ne sječe, rekli bi. I ta stara mudrost najviše je iz, do sada viđenog što možemo očekivati od institucionalne zaštite (mi, mislim opet na žitelje Konjica).
Svjesni da živimo u interesno podijeljenoj zemlji, sistemu koji se održava (ne)vještim manevrima međunarodne zajednice, zemlji u kojoj je pravda nedostižna, koju proklinju oni koji su bili spremni poginuti za nju, iz koje odlaze oni koji su rođeni u njoj, zemlji izopačenog poretka koji produbljuje jaz između bogatstva pojedinaca i siromašnog puka, zemlji u kojoj vlada potpuna destrukcija morala... ne preostaje nam mnogo osim da patriotizam održavamo voleći bosanske šume, hercegovačko sunce, Prenj, Visočicu... volimo Neretvu, naša jezera... Eh, još kad bi uspjeli kreirati institucionalni patriotizam na bazi „prirode“ a ne „društva“, možda bi zemlja koja je šesta u Evropi po zalihama pitke vode mogla imati ekonomiju veću od zemalja s manje vode iz kojih uvozi vodu!?
Ali ima nešto što se popularno zove lokal patriotizam. I budan je. S papirologijom, skupovima, prezentacijama, društvenim mrežama... vježba artikulaciju. Postaje glasniji!
.jpg)
Murate, Šabane...
