Hvala ti Jasmila Žbanić što si najbolja!

Piše: Almasa Hadžić

Prije nekoliko večeri ponovo sam gledala film „Quo Vadis Aida“.

Ali, negdje do polovine. Dalje nisam mogla izdržati.

Znam i zašto.

Nekoliko stotina ispovjesti majki Srebrenice, koje su se u julu 1995. godine našle u kampu UN-a u Potočarima, pohranjeno je u mom pamćenju.

Nerjetko,i nakon toliko godina, događaji koje su mi opisivale riječima, pred očima mi sinu stvarnim slikama, baš kao da sam im lično svjedočila

Tako, i one večeri dok sam gledala Jasmilin film.

Odjednom mi pred očima oživi rahmetli Džemila Delalić, prosto kao da mi htjede reći „sad vidiš da je sve bilo onako kako sam ti pričala“.

A ne jednom, pričala je kako je stigla u Potočare, čega se sve „s tolikim narodom“ nagledala, koliko je suza za svojim Salkom, Suljom i Sadikom prolila, za svojih „32 muške glave ubijene u genocidu“, kako su joj, godinama poslije, na san dolazili, kako...

„Svi mislimo zaštitit će nas Holanđani. Ide četnik i baca nam hljeb. A mi gladne i žedne. Užeglo sunce. Ono malo pogače što sam ponijela, sve čuvam za kasnije. Neke žene se otimaju za hljeb, ja neću, neka ima njihovoj djeci.

Onaj krmak, bajagi, dijeli djeci čokolade.

U onoj gužvi jedna mladica se poče porađati. Muči se, znaš kako boli, a ne smije da jekne. Velim joj da se jednom rukom nasloni na moje rame, drugom na svekrvino. Tako je i uradila...Dijete proplaka.

Naiđe četnik, kaže:„što plače dijete“. Žena da progovori, a on mu stade nogom na prsa. Kako ga onom čizmom pritisnu, tako u djeteta, pozadi, ispade crijevo.

Idu oni srpski vojnici kroz narod, ne gledaju gdje staju. Prignječe nečiju nogu, ruku, a niko ne smije da jekne.

Jedan momčić se pokrio očevom jaknom da ga ne primjete, jednom navukoše dimije i staviše šamiju na glavu...

Ženi, čini mi se da je iz Kutuzera, neko reče da su joj dijete, koje je otišlo da donese vode, zaklali u Mehanovoj kući, zapomaga žena, otrča...“, jedno je od mnogih Džemilinih sjećanja.

I mnogo šta još pričale su mi i Džemila, i Hava, i Rufejda, i Nura, i Hajra i...

Nisam filmski kritičar pa da, nakon vijesti da je film „Quo Vadis, Aida?“ proglašen najboljim evropskim filmom, a Jasmila Žbanić najboljom redateljicom i Jasna Đuričić najboljom glumicom, nešto o filmu mudrujem sa stručne strane.

Nisam, niti to moram biti, da bih u ovoj filmskoj priči prepoznala onu Džemilinu, Ramizinu, Nurinu, Havinu... i ine druge priče srebreničkih majki proživljene u Potočarima u julu 1995. godine.

Ali znam jedno – Jasmila Žbanić, svojim filmom svjedočila je dio istine o genocidu u Srebrenici.

Kažem, dio, ustvari, onu istinu koja se događala u Bazi UN-a u Potočarima, a koju, svaka od onih više od 20 hiljada osoba koje su u julu 1995. godine preživljavale dramu ispred i iza ograde Baze, može ispričati na drugačiji način, a da se kraj, odnosno rasplet uvijek prepozna pod imenom: Quo Vadis, Aida?

Da je živa Džemila Delalić, onako gorostasna, u onom svom cvjetastom katu haljina koji bi oblačila u posebnim prilikama, suznih očiju bi, nakon što bi odgledala film (znam joj dušu), potrčala da zagrli Jasmilu Žbanić i Jasnu Đuričić, pa ih grleći prekorila riječima „lijepe moje, što mi ne dođete, nisam vas vidjela još od Potočara“, ubjeđena da su i one 11., 12. i 13. jula 1995. godine bile tu negdje pored nje.

U Potočarima, na mjestu gdje su se međusobno otimali smrt i život.

Hvala ti Jasmila Žbanić za filmsku priču koja, istinom, od zaborava otima sjećanje na žrtve genocida u Srebrenici.

Hvala ti što si najbolja.