Almasa Hadžić
„Nakon hapšenja
Gorana Sarića, u Bijeljini je aktuelizirano pitanje smaknuća 22 člana porodica
Sarajlić, Sejmenvić i Malagić, u septmbru 1992.godine.
Među ubijenim je bilo
sedmoro djece, za šta svjedoci tadašnjih događaja otvoreno prozivaju pripadnike
specijalne policije RS-a koji su djelovali pod nazivom „Pahuljice...“ stoji u
mom tekstu od 5.novembra 2011godine, nakon što je dan ranije pod sumnjom da je
počinio ratni zločin na području Nahoreva i Poljina u Sarajevu uhapšen Goran
Sarić.
Za ove optužbe Sud BiH je Sarića oslobidio 2014. godine, dok
ga je 2018.godine, oslobodio i po drugoj optužnici koja ga je teretila da je
pomagao članovima udruženog zločinačkog poduhvata u izvršenju genocida u
Srebrenici.
Iako se Sarićevi
specijalci, od 1992. do 1995. godine pominju kao izvršioci teških ratnih zločina
kako na području Sarajeva, tako i u
Podrinju i Semberiji, Goran Sarić je, zahvaljujući nesposobnosti
državnih tužilaca, svaki put izbjegao odgovornost za zločine koji su mu
stavljani na teret.
Oni koji bolje
poznaju prilike u Tužilaštvu BiH, a i Sarićevo ponašanje nakon što što ga je
Sud BiH dva puta oslobodio optužbi za ratne zločine, smatraju da je njegovo
današnje hapšenje još jedna predstava za javnost u kojoj će Goran Sarić ponovo
„statirati u kukuruzu“.










