Hoće li student spasiti žito?

16.02.2021. 17:55

politicki.ba

Ova i ovakva bošnjačka politika ubija i na najboljem je putu da u korijenu zatre svaku primisao o stvarno nacionalnoj, bosanskoj politici čime se i ideja Bosne i Hercegovine čini samo snom (za jedne) ili prikazom (za druge i treće)

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica

Teško vjerovatno djeluje tvrdnja da je više umješnosti potrebno da se nešto razvali nego održi funkcionalnim i učinkovitim. Naime, nerazuvjerivo sam ubijeđen da je neusporedivo više snage, mašte i umješnosti potrebno da se Bosna i Hercegovina četvrt stoljeća održava nefunkcionalnom, zemljom sa posebnim potrebama, čijim zvaničnim i nezvaničnim dijelovima despotski vladaju tri etničke oligarhije kojima obesmišljene institucije služe samo kao još jedan od resursa kojima raspolažu po vlastitom nahođenju i volji... nego, da se od kakve-takve gotovine napravi potpuna veresija.

Bajkoviti Endelus

Kako god je dosadašnja amorfna, bezlična ali izrazito maligna „politika“ u Bosni i Hercegovini učinila sve da ova zemlja nikada ne postane bajkoviti Endelus – kako su je pokušavali upredstaviti neki etnonacionalistički sanjari time svjesno ili nesvjesno predviđajući i njen i kraj njenog najbrojnijeg naroda – tom je ničim potvrdivom alegorijom najavila izvjesnu usporedivost položaja bosanskih muslimana i Bošnjaka sa nekim historijskim ali i suvremenim političkim primjerima. Neki više dalekovidi su i u tom vremenu bujanja etnonacionalističke mašte kojoj se ni po koju cijenu nije smjelo protivuriječiti jer bi to automatski izazvalo najžešće optužbe i osude za nacionalno neprijateljstvo koje ne bi umanjilo ni starorimsko posipanje pepelom po glavi – u jeziku čudom očuvano do danas kao simbolički čin kajanja i traženja oprosta (premda je u onovremenoj praksi, ustvari, korišten kao zahtjev za osvetu ili odmazdu) ipak, vidjeli naznaku usporedivo fatalne sudbine – palestinizaciju Bosne i Hercegovine.

Najprije, nakaradnom administrativnom organizacijom koja je uvažila sve učinke agresivnog i genocidnog djelovanja, etničkog čišćenja i preseljavanja naroda ali i kasnijim dosljednim neprovođenjem Anexa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je potpunost uspostave mira dijelom identificirao sa povratkom prognanih i protjeranih u prijeratna prebivališta, Bošnjaci su u Bosni i Hercegovini dobili enklave (koje se ne zovu tako, nego kantoni i općine) u kojima su bili apsolutno ili relativno većinsko stanovništvo sa srazmjernim punim ili djelomičnim pravom da formiraju monokromatsku ili suučestvuju u formiranju višebojne vlasti u kojoj će imati puno pravo političkog odlučivanja i osporavanja odluka, koje im se, da pojednostavimo, ne sviđaju.

Nadalje, predstavnički, imali su „svoj“ subjekt koji se trebao i imao starati za njihova politička, etnička, narodna / nacionalna i sva druga prava koja su im trebala pripadati. Kako se ta briga očitovala u stvarnosti reći ćemo da o tome najbolje svjedoče svi raskoli, mimoilaženja i odlasci koje je uistinu teško nabrojati (od Zulfikarpašića i Filipovića do Čampare), pod pretpostavkom da kao stvarne razloge razlaza prihvatimo objelodanjene razloge disidenata, a ne tvrdnje najodgovornijih ljudi iz središnjice. Dakako, još je teže predvidjeti razvoj događanja koji će uveliko ovisiti i biti uvjetovan reakcijom središnjice na lokalne izbore 2020., te pripremama i rezultatima izbora 2022. godine. U međuvremenu, još samo jedna rečenica u prilog gorespomenutim razlozima. Nesporna je i teško osporiva činjenica da je najveća i najbrojnija bošnjačka politička organizacija koja se imala starati za interese naroda, u međuvremenu postepeno a zadnjih desetak godina vrlo intenzivno, pretvorila u privredno društvo sa neograničenom neodgovornošću specijalizirano za zaštitu interesa (malo)brojne skupine osobno, materijalno zainteresiranih pojedinaca ili u najboljem slučaju, ako ne korporaciju, onda zasigurno joint venture nekoliko interesenih skupina gotovo isključivo zainteresiranih za eksploataciju javnih resursa, od prirodnih i drugih bogatstava preko radnih mjesta u javnoj upravi i preduzećima do budžeta.

U međuvremenu, brojni su pokušali osnovati, pokrenuti ili nastupiti kao mogući neovisni predstavnici političke i demokratske volje bošnjačkog naroda, pretendirajući ne da zauzmu mjesto SDA kao najznačajnijeg političkog subjekta, nego da se kao nepripadnici ili disidenti iz/od SDA predstave kao nosioci drugačijeg narativa, drugačije paradigme i u nekim slučajevima možda mogućnosti drugačije ideologije, političkog mišljenja i/ili novog pravca djelovanja od onoga koji (je) predstavlja(la) SDA.

Činjenica da su svi ti politički „projekti“ u pokušaju poslije izbora, a izbori su test svakog političkog pokušaja, završavali jednim ili nijednim mandatom u nekom od mnoštva predstavničkih tijela u Bosni i Hercegovini ili djelićem izvršne vlasti, pokazali su, ustvari, otkrili najmanje dvije stvari koje i nisu bile toliko nevidljive. Prva, da su se pretendenti na političkoj sceni ili precijenili ili pak da im je stvarna agenda (bila) bitno drugačija od javno proklamirane. Kako su ovi politički subjekti iz izbornih utrka izlazili uglavnom više nego zadovoljni ostvarenim rezultatima, govori u prilog drugoj pretpostavci. Druga stvar je unekoliko značajnija makar iz perspektive budućih takvih pokušaja, stoji da je bošnjačko političko / glasačko / biračko tkivo iznimno nepovjerljivo i nesklono promjenama.

U najkraćem, svi ti pokušaji, do zadnjeg u nizu, redovno su završavali malim, ako ikakvim uspjehom. Sve do nedavno održanih lokalnih izbora i rezultata koji su pokazali da je unutar bošnjačkog glasačkog / biračkog tkiva došlo do znakovite polarizacije.

Općinski i mostarski izbori

Rezultati općinskih izbora iz novembra 2020. godine – unekoliko i mostarskih izbora uz male ograde – mogli bi se i tumače se na teško nenabrojivo mnoštvo načina i iz gotovo svih perspektiva i aspekata. No, perspektiva koja je do sada promakla naknadnoj pameti je da su Bošnjaci, kao perspektivan politički narod u nastanku, ušli u fazu svoga razvoja koja može biti dobra koliko i iznimno opasna, usporedivo samo sa hodom po bridu mača između političke budućnosti i propasti. Najkraće rečeno, sukladno prečesto korištenoj metafori o Sarajevu kao europskom Jerzalemu, Bosna i Hercegovina je u velikoj opasnosti da (d)oživi sudbinu Izraela i Palestine, a Bošnjaci europskih „palestinaca“...

Naime, osim činjenice da je Bosna i Hercegovina paradoksalno administrativno podijeljena, da su neki dijelovi ove zemlje naglašeno groteskno nazvani, da su Bošnjaci premda statistički / popisno najbrojniji narod zbijeni na prostorno vrlo mala područja koja se teško mogu nazvati teritorijama (prije će biti da je u nekim slučajevima riječ o enklavama, a u nekim, pak, o multietničkim područjima na koja i Srbi i Hrvati polažu puno pravo, ne osiguravajući reciprocitet prava na teritorijama na kojima predstavljaju većinsko stanovništvo), kao i činjenice da je vokabular podjela do te mjere „ušao u krv“ da čak i najviši bošnjački politički dužnosnici ustvrde da je „Bosna i Hercegovina nastala u Dejtonu“, a analitičari da BiH ima „zajedničke“, a ne državne institucije... pogubnost dosadašnje bošnjačke politike kojoj za uspostavu sistema makar na područjima kojima je neprikosnoveno četvrt stoljeća vladala SDA nisu smetali remetilački faktori druga dva politička naroda u BiH, ogleda se u nekoliko mogućih, još uvijek jednako izglednih scenarija.

Ridikulizacija politike kao takve, svedena na beznačajno blage reakcije na izuzetno agresivne i destruktivne akcije separatističkih i drugih razgrađujućih narativa na kraju su rezultirali općim dojmom o dogovorenom i koordiniranom djelovanju s ciljem o(p)stanka na zatečenim pozicijama, vraćanja i potvrđivanja povjerenja kod pouzdanog tvrdokornog glasačkog tkiva, utvrđivanja vlasti sve dubljnom kapilarizacijom administracije institucija na svim razinama, mnoštvo „gafova“ i (namjerno) neuspješnih pokušaja okupljanja probosanskih snaga sa nesagledivo dugoročnim posljedicama, „nesnalaženje“ i potpuno pogrešno reagiranje u kritičnim situacijama, strančarenje i primitivna, retrogradna i štetna kadrovska politika... u konačnici su rezultirali postepenim ali znakovitim i značajnim gubljenjem povjerenja u prvu, najveću i najbrojniju političku stranku u Bošnjaka. Donedavno apsolutno povjerenje etnonacionalističke glasačke mašinerije – ne tkiva – i monotoni rezultati izbora dodatno su obeshrabrili i destimulirali ionako neraspoloženu i nevoljnu veliku skupinu izbornih asptinenata. S druge strane, stvorilo je nekoliko ne tako očevidnih problema politički zainteresiranim Bošnjacima; najveći od svih je da sa propašću SDA – koja je neminovna bez ozbiljnog prestruktuiranja – Bošnjaci zadugo neće biti u stanju, moći ili željeti napraviti kredibilan i meritoran politički subjekt koji će najprije popraviti sve greške propalog projekta, reafirmirati Bošnjake kao politički narod i otvoriti put njihovog narodnog / nacionalnog, političkog, ekonomskog i svakog drugog napredovanja. Osim toga, ova i ovakva bošnjačka politika ubija i na najboljem je putu da u korijenu zatre svaku primisao o stvarno nacionalnoj, bosanskoj politici čime se i ideja Bosne i Hercegovine čini samo snom (za jedne) ili prikazom (za druge i treće).

Ako ništa drugo, općinski izbori iz 2020. godine – i umnogome mostarski izbori, bez ikakve ograde - nedvojbeno su pokazali nekoliko stvari koje su do sada samo naslućivane, a niko se nije usuđivao dati im legitimitet bez valjane plebiscitarne potvrde. Neke od njih mediji i analitičari već su uočili, utvrdili i u velikoj mjeri i objasnili, te stoga, radi uštede prostora i nerava ovdje se nećemo baviti njihovim ponavljanjem. No, postoji činjenica koju koliko god da se puta ponovi ne može se prenaglasiti, a to je potvrda jedne od najvjerovatnijih definicija ludila da se nakon opetovanog ponavljanja iste radnje očekuju drugačiji rezultati.

Bošnjačka je politika, naročito u zadnjem desetljeću, od 2009. godine naovamo, neupitno pogrešna. Bošnjaci već neko vrijeme nisu – ako su doista ikada i bili – ni uvažavajući, a kamoli ključni faktor u Bosni i Hercegovini. Osim simboličnog prisustva u temeljnim stupovima vlasti u zemlji, nisu na čelu niti presudno kontroliraju nijednu polugu vlasti, ne obnašaju nijednu funkciju na kojoj samostalno ili makar presudno donose odluke državotvorne važnosti i značaja, nisu obnašatelji nijedne funkcije na kojoj se raspolaže bilo kakvim za državu značajnim podacima, čak, ne mogu uložiti veto ni na jednu odluku (isključno vitalni nacionalni interes koji je profaniran do obesmišljenosti)... Nisu ključni činilac nikakvih međunarodnih integracija... i da ne nabrajam dalje. Dovoljno je reći da su trenutno predsjedavajući Zastupničkog doma, Doma naroda, Vijeća ministara, donedavno VSTV-a, SIPA-e, RAK-a – Srbi (iz SNSD-a), a sve finansijske konce u Bosni i Hercegovini, po vertikali od državnog do većine kantonalnih razina, u rukama drže Hrvati (iz HDZ-a).

Svaka konstatacija da je u najmanjem to kao rezultat pogrešne bošnjačke politike, posljedica mešetarenja i trgovine u cilju ostvarivanja malih partikularnih interesa, zaštite nekih kadrovskih rješenja, neuplitanja u materijalne interese i zadržavanja neprimijenjenoga stanja biva dočekana na nož ustupaka zarad ostvarenja viših ciljeva, naprimjer usvajanja budžeta, održavanja izbora, NATO i EU puta... svjesno i namjerno ne spominjući da su svi ti viši ciljevi ometeni, ugroženi, a njihova realizacija odgođena do u nedogled, upravo prethodnim i konstatnim popuštanjem i ustupanjem mjesta na kojima se odlučuje upravo onim koji su protivnici svih tih famoznih viših ciljeva.

Politika apsolutnog povjerenja

Koliko god da sam do sada ukazivao – i siguran sam dokazao – sve pogubnosti bošnjačke politike na tragu izjednačavanja država = narod = stranka = predstavnici i prvaci = stranačka politika i odluke = (etno)nacionalna politika i vitalni (etno)nacionalni interes, od identifikacije Bošnjaka sa muslimanima preko prijetvornosti (pro)bosanstva bošnjačke političke elite do katastrofalne kadrovske politike, popunjavanja institucija (a institucije su država) rođacima i prijateljima, odanima i glasačima i koliko god da je stvarnost višestruko i opetovano potvrđivala moje, ali ne samo moje tvrdnje, ništa od toga nije utjecalo ni na promjenu kursa ni na promjenu politike u cjelini, niti bilo kojeg njenog elementa.

Nasreću, politika apsolutnog povjerenja jednoj stranki, uvjerenosti i uzdanja političkih dužnosnika u idiotizam glasača zahvaljujući kojemu nikada ne bi trebali postati birači i održavanja međuetnonacionalne netrpeljivosti i isključivosti otvorila je put za pojavu političkog subjekta, čiji su pokretači, osnivači i ideolozi uglavnom disidenti iz SDA, ali čije članstvo se širi i postaje sve brojnije (ne)ovisno o toj činjenici.

Unutar bošnjačkog nacionalnog tijela izdiferencirala su se dva snažna premda još neravnopravna i jedanko utjecajna politička diskursa, oličena u dva politička subjekta koji polažu pravo na gotovo isto i glasačko / biračko tijelo, Stranka demokratske akcije (SDA), osnivača i još neprikosnovenog lidera Alije Izetbegovića i Narod i pravda (NiP), nekadašnje SDA-ove mlade snage, najprije učenika i studenta, uzdanice i zvijezde u nastajanju i usponu, a potom i ogorčenog neprijatelja, Elmedina Konakovića.

Ne želeći ništa prejudicirati – svako prognoziranje u Bosni i Hercegovini čak i meteorološko je unaprijed osuđeno na propast – jer nema dobre namjere koja iz nekog razloga ne poploča put u džehennem, pojava novog ozbiljnog političkog subjekta za sada je (p)omela vrlo izvjesnu opasnost da Bošnjaci, kao politički narod u Bosni i Hercegovini, raspadom i nestankom SDA ostanu bez političkog/stranačkog subjektiviteta. Za (novi) početak i to je dovoljno.

Podijelite:

Facebook X / Twitter