“Ako bi se Republika Srpska otcijepila, ono što bi preostalo bila bi većinski muslimanska republika u Bosni. Nijedan bošnjački lider, političar ili politička stranka ne podržava uspostavljanje takve republike“.
“Milorad Dodik je 7. jula započeo novu fazu svoje secesionističke agende u Bosni.
Tvrdolinijski srpski lider potpisao je zakon dva zakona koje je usvojila Narodna skupština Republike Srpske—jedna od dvije administrativne jedinice poslijeratne Bosne, zajedno sa Federacijom Bosne i Hercegovine. Zakon zabranjuje provođenje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji Republike Srpske i efektivno zabranjuje izvršenje odluka Ureda visokog predstavnika (OHR), ad hoc međunarodnog tijela zaduženog za nadzor nad provedbom Dejtonskog sporazuma. u zemlji od završetka rata 1995.
Zajedno, zakonodavstvo predstavlja izazov sa dva dijela: za bosanske institucije na državnom nivou i za OHR”, piše prof. dr. Hamza Karčić.
Ovaj predavač na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu za prestižni magazin Foreign Policy napisao je zanimljivu analizu:
“Dodikov napad na Ustavni sud zemlje posljednji je korak u njegovim naporima da uništi institucije na državnom nivou u BiH. Nekoliko mjeseci prije ruske invazije na Ukrajinu u februaru 2022. godine, Dodik je poduzeo nekoliko akcija usmjerenih na formiranje paralelnih institucija u Republici Srpskoj kako bi osporio Sarajevo i postavio temelje za buduću secesiju. Prema njegovom iskrenom priznanju, ono što ga je spriječilo da nastavi je rat u Ukrajini. Ali brzo je istakao da je njegova pauza u secesionističkom planu bila samo privremena.
U normalnim okolnostima, država bi na takve očite poteze ka secesiji reagirala ukidanjem nezakonitih odluka i izdavanjem naloga za hapšenje. 2017. godine, na primjer, vrhovni sudovi Španije proglasili su referendum o secesiji Katalonije nezakonitim i izdali nalog za hapšenje vođe separatista Carlesa Puigdemona.
Ali u Bosni je već neko vrijeme u toku zarobljavanje države. Dejtonski mirovni sporazum iz 1995. godine uspostavio je izuzetno složen politički sistem definisan etničkom podjelom vlasti između tri glavne etničke grupe — Bošnjaka, Hrvata i Srba. Nekadašnjim srpskim secesionistima data su široka ovlaštenja – visoko autonomna Republika Srpska i pravo veta na državnom nivou – u zamjenu za ostanak u Bosni.
Kao rezultat toga, prosecesionističke snage zauzele su niz ključnih institucionalnih pozicija u zemlji. Pošto je zauzimanje države gotovo potpuno, Bosna sada smatra da je zastrašujuće odgovoriti na najnoviji korak ka secesiji na način na koji su španske vlasti učinile 2017. godine.
Dodik, međutim, ne preuzima samo bosanske državne institucije. Zakon o odlukama OHR-a je direktan izazov ovom tijelu. U neposrednim poslijeratnim godinama, OHR je bio zastrašujući akter sa ovlastima da smijeni izabrane zvaničnike. Zatim, tokom poslednje decenije, uticaj tela je znatno opao. Međutim, otkako je bivši njemački ministar poljoprivrede Christian Schmidt preuzeo dužnost visokog predstavnika u augustu 2021. godine, OHR se vratio u posao nametanja odluka zemlji, uključujući i odlučujuću ulogu u formiranju nove vlade u Federaciji.
Za razliku od bošnjačkih političara u Federaciji, Dodik je uporno odbijao da prizna Schmidtovo imenovanje u OHR i obećao je da će ignorisati odluke tog tijela. I do sada je održao svoju riječ – barem službeno. Izbjegavao je Schmidta skoro dvije godine, a sada je povećao interes tako što je zvanično spriječio da se odluke OHR-a provedu u 49 posto zemlje.
Nijedan zvaničnik bosanskih Srba nije se tako drsko sukobio s OHR-om dvije i po decenije. Dodikovi postupci predstavljaju jasnu i prisutnu opasnost po važnost Dejtonskog sporazuma u Bosni. I oni su direktan izazov i za Schmidta lično i za OHR kao instituciju. Ono što Schmidt sljedeće učini ili ne učini imat će dugoročne reperkusije po stabilnost Bosne.
Da OHR smijeni Dodika, da li bi on ostao i odstupio ili osporio OHR ignorirajući njegovu odluku? Ako se odbaci, kako bi se ta odluka implementirala? Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske u konačnici je pod kontrolom separatističkog lidera. Pod pretpostavkom da mu policija ostane lojalna, mogao bi jednostavno ignorirati OHR i nastaviti dalje.
OHR, na kraju krajeva, nema efikasan mehanizam za provođenje svojih odluka. Ovo nije sredina 1990-ih, kada su snage za implementaciju predvođene NATO-om imale oko 60.000 čizama na terenu. Njihov nasljednik—Snage Evropske unije (EUFOR)—je papirni tigar od oko 1.000 vojnika. To čini sve veći izazov za odluke OHR-a da se provode u Republici Srpskoj.
Zapravo, dosadašnje nametnute odluke OHR-a počivale su na spremnosti političara da se povinuju Schmidtovim odlukama. Ipak, nejasno je da li OHR ima mapu puta šta učiniti kada se suoči s nepopustljivim separatistom. Ako Schmidt trepne, Dodik će ostvariti još jednu pobjedu koja ga stavlja korak bliže njegovom konačnom snu o stvaranju vlastite države.
Pošto je srpska secesija u suštini u toku u Bosni, posleratni projekat izgradnje države koji je trajao skoro tri decenije brzo se poništava. Kako zemlja prolazi kroz dva paralelna procesa zarobljavanja države i secesije, postavlja se pitanje šta će se desiti u narednim nedeljama i mesecima.
Dok stručnjaci u Sarajevu i šire razmišljaju o sudbini Bosne, ono što očigledno nedostaje analizama i predviđanjima je ono što će se dogoditi dan nakon Dodikove zvanične secesije. Taj rezultat, a ne sam Dodikov separatizam, brine Evropu.
To je zato što ako bi se Republika Srpska otcijepila, ono što bi preostalo bila bi većinski muslimanska republika u Bosni. Nijedan bošnjački lider, političar ili politička stranka ne podržava uspostavljanje takve republike. Ne postoji popularna podrška za ovu opciju. Ipak, to bi bio neizbježan ishod secesije Republike Srpske. Evropska unija se stoga mora pripremiti za ovaj scenario ako ne uspije adekvatno odgovoriti na secesiju koja je trenutno u toku.
Ovaj potencijalni scenario, iako zanemaren, nije nov. Prijatelj bivšeg predsjednika SAD-a Billa Clintona i historičar Taylor Branch napisao je u The Clinton Tapes: Wrestling History with the President da mu je Clinton rekao kako su se evropski lideri protivili ukidanju embarga na oružje koji su nametnuli UN za Bosnu tokom rata 1992-1995. Embargo je umanjio sposobnost Bosne da se brani, a njegovo ukidanje bio je glavni vanjskopolitički cilj Sarajeva.
Branch ima Clintona koji mu govori da Evropljani smatraju da bi Bosna bila “neprirodna” kao jedina muslimanska država u Evropi. Clinton je rekla za Branča da su francuski predsjednik Francois Mitterrand i britanski zvaničnici "govorili o bolnoj, ali realnoj obnovi kršćanske Evrope". Drugim riječima, zabrinutost oko ishoda koji Bošnjaci ne podržavaju zabrinjava Evropu još od ranih 1990-ih.
Nažalost, slična razmišljanja su artikulirana posljednjih godina.
Tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović 2019. izjavila je da je Bosna “bila vrlo nestabilna i da su je u nekim aspektima preuzeli ljudi koji imaju veze s Iranom i terorističkim organizacijama. Zemlju sada kontroliše militantni islam.”
Krajem 2019., francuski predsjednik Emmanuel Macron rekao je za Economist da je Bosna “tempirana bomba koja otkucava tik uz Hrvatsku i koja se suočava s problemom povratka džihadista”. Ova izjava je u to vrijeme naišla na široku osudu u Bosni i smatrala se da potkopava ionako nejasne izglede zemlje za članstvo u EU.
Dvije godine kasnije, krajem 2021., glasnogovornik mađarskog premijera Viktora Orbana, Zoltan Kovacs, tvitao je da je "izazov s Bosnom kako integrirati zemlju s 2 miliona muslimana".
Ovi pokušaji od 1990-ih do danas da se žrtve genocida u Evropi prikažu kao sigurnosna prijetnja na kontinentu predstavljaju proračunati pokušaj istorijskog revizionizma. Štaviše, ova sekuritizacija Bošnjaka i pokušaji da se uglavnom sekularna i pretežno prozapadno orijentisana evropska nacija slika kao problem doveli su mnoge, posebno mlađu generaciju intelektualaca, da se sve više pitaju da li su Evropska unija i njeni lideri ikada bili iskreni prema bh. članstvo u klubu.
Budući da zemlja još nije članica NATO-a, sigurnosni vakuum je akutan—posebno za Bošnjake, koji čine nešto više od 50 posto stanovništva. Za razliku od bosanskih Srba koji se mogu obratiti Beogradu za podršku, ili bosanskih Hrvata koji mogu računati na Zagreb, Bošnjaci nemaju alternativnu domovinu. Za njih je očuvanje i čuvanje Bosne uvijek bilo i ostaje egzistencijalni imperativ.
U protekle tri decenije, gledao sam kako se bošnjački lideri više puta pozivaju na univerzalne principe, evropske vrijednosti i međunarodno pravo u pokušaju da pridobiju podršku u Evropi za očuvanje svoje zemlje netaknutom. Zapravo, bauk muslimanske republike u Bosni kao direktan rezultat secesije može se pokazati kao jedini najuvjerljiviji razlog zašto bi evropski lideri mogli odlučiti da se umiješaju.
