Piše: Jim O'Brien
Prošlog mjeseca Sjedinjene Države objavile su novu politiku prema zapadnom Balkanu: od sada će se njihove odluke voditi potrebom ostvarivanja „direktnog povrata“ za američke kompanije. Time se zamjenjuje cilj „otvorene izgradnje institucija“, koji je bio suština međunarodne politike još od Dejtonskog mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu iz 1995. godine.
Međutim, ova objava samo odražava ono što se već događa u regiji tokom drugog mandata Trumpove administracije. Politički povezani Amerikanci nastoje zaraditi novac slabljenjem međunarodnih institucija uspostavljenih Dejtonskim sporazumom. Za to traže podršku američke vlade, koja im je rado pruža. Svaki novi udar na te institucije stvara dodatne poslovne prilike.
Takvo ponašanje podriva mir koji traje već 30 godina. Za Evropljane je stoga zadatak jednostavan: prepoznati da Sjedinjene Države zapadni Balkan tretiraju kao poligon za poslovne prilike koje su suprotne evropskim interesima. Evropljani moraju odgovoriti na isti način i osigurati mogućnost veta na američke poslovne poslove kako bi zaštitili vlastite interese.
Bosna i Hercegovina: Gasovod poslovnih angažmana
Politika Trumpove administracije o „direktnom povratu za američke kompanije“ više je potvrda postojeće prakse nego nova strategija.
Kao ilustraciju, prošle godine SAD su ukinule sankcije dugogodišnjem bosanskom političaru koji se predstavljao kao pristalica pokreta MAGA. To nije učinjeno zato što je prestao sa aktivnostima zbog kojih je bio sankcioniran, među kojima su i lobističke kampanje koje su uključivale ugovor vrijedan četiri miliona dolara s ciljem osiguravanja „nezavisnosti Rs od Bosne i Hercegovine“.
Ubrzo nakon toga, brat jednog od lobista koji je radio na ukidanju tih sankcija osnovao je američku kompaniju koja je gotovo odmah predstavljena kao nosilac prava za izgradnju novog gasovoda „Južna interkonekcija“. Ova objava uslijedila je nakon intenzivnog lobiranja prema administraciji, kompanija je bila jedini ponuđač i nema iskustva u izgradnji niti upravljanju gasovodima.
Osim što ovaj slučaj vjerovatno omogućava koruptivne prakse u Bosni i Hercegovini, ubrzo je uslijedilo i dalje slabljenje dejtonskih institucija: SAD su zatražile ostavku visokog predstavnika, što se potom i dogodilo. Visoki predstavnik je najviši međunarodni zvaničnik u BiH i, što je ključno, ima ovlasti da riješi imovinski spor koji je od presudnog značaja za gasovod. Međutim, tadašnji nosilac te funkcije nije bio sklon rješenju koje bi išlo u prilog vlasnicima gasovoda.
Sjedinjene Države nisu unaprijed pripremile svoje partnere za ovaj zahtjev, ali i dalje insistiraju da se novi visoki predstavnik imenuje brzo, prije izbora u Bosni i Hercegovini i SAD-u kasnije ove godine. Zaprijetile su i da će preispitati svoju posvećenost Dejtonskom okviru ako ne ostvare ono što žele.
Akcija, zahtjev za brzom odlukom i prijetnja – sve to, kako navodi autor, odvija se poput oponašanja scena iz filma „Kum“ od strane sredovječnih muškaraca, a taj ciklus će se vjerovatno ponavljati.
Osim što donose korist američkim kompanijama, ovakvi poslovi dodatno obogaćuju lokalne elite i učvršćuju ih na vlasti. Upravo te elite godinama su predstavljale prepreku provođenju Dejtonskog sporazuma, a posebno integraciji Bosne i Hercegovine u evropske strukture.
Novi, vjerovatno kooperativniji visoki predstavnik mogao bi omogućiti ne samo realizaciju projekta gasovoda već i transakcije povezane s više od 1.000 spornih nekretnina, što u bosanskohercegovačkim okvirima predstavlja pravo bogatstvo, uključujući imovinu nad kojom domaći političari dugo nastoje steći kontrolu.
Visoki predstavnik je neposredno prije ostavke predložio rješenje tih sporova bez koristi za političare koji su podrivali mirovni sporazum. Sedmicama prije i nakon njegove ostavke, Amerikanci povezani s pokretom MAGA posjećivali su bosanske političare, uključujući i jednog kojem su ukinute sankcije, kako bi razgovarali o poslovnim poslovima.
Glasine u Bosni i Hercegovini sugeriraju da će američka kompanija koja ima koncesiju za gasovod vjerovatno brzo prodati svoj udio.
Administracija sugerira da bi američko vlasništvo nad imovinom moglo osigurati dugoročnu stabilnost. Međutim, postoji i dodatni obrat: ako američka kompanija proda svoja prava, lokalne elite koje se protive gasovodu mogle bi ih preuzeti. Ponudu bi mogle dati i ruske kompanije.
U oba slučaja, administracija je tek prošlog mjeseca saopćila da i korupcija i zavisnost od ruskih energetskih interesa predstavljaju „stratešku ranjivost“ za regiju, a upravo bi politika „direktnog povrata za američke kompanije“ mogla region gurnuti još dublje u tu ranjivost. Srbija:
Signal za budućnost
Bosna i Hercegovina mogla bi biti samo uvod. U Srbiji je Naftna industrija Srbije, najprofitabilnija kompanija u zemlji i preduzeće u vlasništvu ruskih subjekata, pod američkim sankcijama od oktobra 2024. godine, kada je autor obavljao dužnost u američkoj vladi.
U trenutku kada je napustio funkciju u januaru 2025. godine, činilo se da je put rafinerije jasan: SAD će ublažiti sankcije, ali samo kako bi omogućile prodaju prihvatljivim vlasnicima koji nisu iz Rusije. Rusi bi bili isplaćeni za svoje udjele, a rafineriji bi bilo dozvoljeno da nastavi rad jer je ključna za snabdijevanje naftom širom regije.
„Kunem se Bogom, mislio sam da republikanci znaju kako upravljati prodajom jedne naftne rafinerije“, navodi autor.
Umjesto toga, Trumpova administracija je mijenjala pristup, ublažavajući pa ponovo uvodeći sankcije Naftnoj industriji Srbije, čime je ugrozila snabdijevanje naftom u cijeloj regiji. Konačno je u decembru 2025. godine pristala da mađarska državna naftna kompanija MOL pregovara o kupovini rafinerije.
U to vrijeme to bi omogućilo tadašnjoj mađarskoj vladi, koja je bila bliska Kremlju, da kupi imovinu. Administracija je obnovila svoje odobrenje izdavanjem nove dozvole neposredno prije mađarskih izbora. MOL i dalje namjerava upravljati rafinerijom, ali prodaju još nisu odobrile ni Rusija ni američka administracija.
Ono što administracija učini s Naftnom industrijom Srbije moglo bi otkriti nešto o preostale dvije godine njenog mandata. Mogla bi podržati MOL, koji je sada povezan s mađarskom proevropskom i antikorupcijskom vladom, podržati kvalificirani prozapadni konzorcij ili dozvoliti Rusima da zadrže rafineriju.
Posljednja opcija sugerirala bi da administracija i dalje vjeruje da su poslovni dogovori između SAD-a i Rusije mogući, što bi moglo imati zabrinjavajuće posljedice po Ukrajinu.
Ili bi administracija mogla zahtijevati američkog kupca. To bi bio dokaz da nova politika „direktnog povrata“ zaista djeluje, odnosno da se vodi računa o pristalicama administracije. Ako bi američki kupac Naftne industrije Srbije pokušao brzo prodati svoj udio, vrlo je vjerovatno da bi se među zainteresiranim kupcima ponovo pojavili ruski ponuđači.
Sticanje evropskog prava veta
Ključni izazov za Evropu jeste osigurati mogućnost veta na poslovne poslove koji motiviraju američku politiku. Tek tada bi Evropljani mogli tražiti razumno rješenje za pitanja upravljanja u Bosni i Hercegovini.
U BiH je najbolja opcija imati osnaženog visokog predstavnika s mandatom da spriječi koruptivne i netransparentne poslove povezane s državnom imovinom ili ključnom infrastrukturom, poput Južne interkonekcije.
Pitanje nije toliko ko će biti visoki predstavnik, iako bi osoba iz velike države ili s političkim iskustvom mogla biti od pomoći, već kakav će mandat imati kada je riječ o imovinskim pitanjima.
Dobijanje američke saglasnosti za takvog visokog predstavnika zahtijevat će težak politički razgovor. To bi moglo značiti da Francuska preuzme vodeću ulogu zbog ličnog angažmana predsjednika Emmanuela Macrona.
Vjerovatno će rezultat biti neugodan dogovor u kojem će SAD dobiti dio onoga što žele, možda uključujući mogućnost da američki politički saveznici u BiH učestvuju na jesenjim izborima, kao i odobrenje za određeni broj poslovnih poslova povezanih s državnom imovinom.
Evropa bi zauzvrat zaštitila mirovni sporazum i osigurala da ni evropske ni bosanskohercegovačke državne institucije ne snose troškove ako ti poslovi propadnu.
U Srbiji Evropska unija ima jednostavniji put: iskoristiti svoje mehanizme sankcija kako bi zahtijevala prijenos vlasništva nad Naftnom industrijom Srbije na kupca kojeg smatra prihvatljivim.
Ograničeni povrat
Logika američke politike, koja traži „kratkoročni i mjerljivi“ povrat za američke kompanije, vodi u jednom smjeru – prema slabljenju međunarodnih institucija koje su više od 30 godina osiguravale mir u Bosni i Hercegovini.
Novac koji proizlazi iz tih poslova možda nije dovoljno velik da sam po sebi ugrozi mir. Međutim, moć i novac završavat će u rukama ljudi koji djeluju na marginama vladavine prava.
Tako će se, prema autorovom mišljenju, mir početi raspadati u eri Donalda Trumpa. Čak i oni koji ne prate Balkan trebali bi pažljivo posmatrati ono što se ovdje događa, jer bi odluke administracije donesene u korist novca za nekolicinu mogle pokazati kako će djelovati u Gazi, Ukrajini, Iranu, na Južnom Kavkazu i širom svijeta.
(Autor je učestvovao u pregovorima i izradi Dejtonskog mirovnog sporazuma, bio je predsjednički izaslanik SAD-a za regiju nekoliko godina nakon Dejtona te je učestvovao u kreiranju američke politike kao koordinator za sankcije i pomoćnik državnog sekretara za Evropu u administraciji Joea Bidena. Tekst je objavljen na stranici nevladine organizacije Evropsko vijeće za vanjske odnose.)
