Piše: Emir Suljagić
Rat vođen protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine bio je jedan i jedinstven. Opsada Sarajeva i Mostara, genocidna operacija u Srebrenici, pokolji u Ahmićima i Stupnom dolu, te rasprostranjena mreža logora od Heliodroma i Gabele pod hrvatskom, do Keraterma i Omarske pod srpskom kontrolom bili su dio jednog, jedinstvenog, pokušaja da se na ruševinama Bosne i Hercegovine konačno riješi kolokvijalno rečeno „srpsko-hrvatsko“ pitanje. I dok je srpski „projekt“, čiji je cilj bio izgradnja nove, srpske države, kao rezultat raspada Jugoslavije, bio predmet brojnih istraživanja i analiza, hrvatski projekt je potpuno nezasluženo sveden u najboljem slučaju na „saučesnički“ poduhvat, u najgorem na devijaciju i odstupanje od istorijskog kontinuiteta.
Uz srpski, postojao i hrvatski projekt, paralelan i ponekad u interakciji sa srpskim, ali nezavisan od njega, čiji je cilj bio hrvatska država u novim granicama. I hrvatski projekt se od samog početka temeljio na podjeli Bosne i Hercegovine, i uspostavi novih granica, da li Hrvatske Banovine iz 1939. godine ili novim, prilagođenim istorijskim i trenutnim političkim i vojnim okolnostima.
Važnost države kao jedinog univerzalno prihvatljivog oblika političke organizacije i preovlađujući položaj koji ima država-nacija su očigledni. Narodi imaju aspiracije da uspostave vlastite države, a priroda države-nacije diktira sklad između nacionalnih i političkih granica nacije. Istorijski, države-nacije su bile rezultat nasilne promjene postojećih granica, da li s ciljem obuhvatanja svih sunarodnika izvan postojećih granica ili „prilagođavanja“ etničkog balansa unutar granica. Države su, stoga, često poduzimale poduhvate koje neki autori nazivaju “right sizing and right-peopling”4. O´Leary definira „right-sizing“ kao “preferencije političkih agenata u centru postojećih režima da imaju ono što smatraju odgovarajućim vanjskih i unutrašnjih teritorijalnim granicama“, dok je „right-peopling“ pokušaj “eliminisanja razlika unutar postojećih granica”. O´Leary shodno tome identificira nekoliko strategija eliminisanja etničkih razlika unutar „pravih“ granica: 1. genocid, 2. progon, 3. teritorijalnu eleiminaciju, putem secesije, dekolonizacije ili podjele i 4. političku homogenizaciju u formi integracije ili asimilacije.
Ovaj analitički okvir čini se naročito korisnim u istraživanju hrvatskog državnog, odnosno državotvornog projekta tokom ratova disolucije Jugoslavije, jer se u njegovom središtu nalazi država koja je istovremeno angažovana na proširenju granica i simulatnim i paralelnim nastojanjima da promijeni etnički sadržaj unutar projiciranih granica. U tom okviru moguće je postaviti sljedećih nekoliko hipoteza: da je postojala jedinstvena politika i jedinstvo namjere i svrhe hrvatske politike u bivšoj Jugoslaviji s ciljem uspostave države u kojoj će živjeti svi Hrvati; da su Hrvatska i dijelovi BiH pod hrvatskom kontrolom funkcionisali kao jedna država u političkom, ekonomskom, vojnom i finansijskom smislu; te da je ideja takve hrvatske države evoluirala od države u kojoj su trebali da žive svi Hrvati u državu u kojoj su trebali da žive samo Hrvati; i konačno, da se od samog početka uspostavljanje takve države oslanjalo na nasilno i fizičko uklanjanje nehrvata.
Ideja podjele Bosne i Hercegovine ne dolazi sa margina hrvatskog nacionalnog programa. Podjela Bosne i Hercegovine dolazi iz glavnog toka hrvatske političke istorije i tradicije i imala je centralno mjesto u okviru rješavanja „hrvatskog pitanja“ u obje Jugoslavije. Hrvatski projekat u Bosni i Hercegovini proizlazio je iz nekoliko različitih struja hrvatske nacionalne ideologije koje su se početkom devedesetih godina stjecale u Hrvatskoj demokratskoj zajednici, vodećoj političkoj stranci u Republici Hrvatskoj i dijelu hrvatskog stanovništva u Republici Bosni i Hercegovini. Različita ideološka strujanja unutar hrvatske nacionalne ideologije evoluirala su tokom devedesetih godina u tuđmanizam, „operativnu ideologiju“ hrvatske ekspanzije u Bosni i Hercegovini.
Hrvatski nacionalizam, ali ni hrvatsku političku jednačinu u Bosni i Hercegovini nije moguće razumjeti bez objašnjenja i razumijevanja važnosti koju mit o „predziđu kršćanstva“ ima u hrvatskom nacionalnom identitetu i narativu. Antemurale mit, kako navodi Pal Kolsto, dolazi u mnogo oblika: kao antemurale Christianitatis, „predstraže Evrope“, „branitelja kapije“, „nositelja istinske civilizacije“, itd10. Antemurale mit funkcioniše kao mehanizam definisanja granica, ali njegova logika razlikuje se od drugih nacionalnih mitova; razlike prema jednom (ili više) susjeda se ističu izvanih svih proporcija, dok se granice u drugim pravcima ublažavaju:
„Murus ili ‘zid’ je, naravno ultimativna metafora granice, posljednja linija odbrane kosmosa ili poretka, protiv snaga haosa ili nereda. Antemurale mit, stoga ističe ne samo da je grupa integralni dio istinske civilizacije, nego da predstavlja njenu najdalju predstražu. Pošto je ovaj ‘zid’ iznova i iznova izložen napadima mračnih snaga s druge strane, grupa je izabrana božanskim proviđenjem da se žrtvuje za spas veće civilizacije kojoj pripada. U ovoj martirološkoj verziji, antemurale mit stiče mesijanske prizvuke: nacija se vidi kao kolektivni Krist koji daje život za druge“.
Antemurale Christianitatis kao pojam ima dublje korijene, ali je u Hrvatskoj postao naročito važan krajem 15. vijeka u kontekstu brojnih poraza pred snagama osmanskog carstva koje je bilo u ekspanziji. Prva pouzdana upotreba antemurale Christianitatis u vezi sa Hrvatskom odnosi se na hrvatski zahtjev za pomoć upućen „sjednici njemačkoga državnoga sabora u rujnu 1522. u Nürnbergu“, kada knez Bernardin Frankopan podsjeća da je “Hrvatska štit i vrata kršćanstva”, a naredne godine, u julu 1523. godine ista karakterizacija se nalazi u pismu papi Adrijanu VI. Snaga mita o predziđu bila je takva da su se prema riječima Ive Žanića, „na konceptu predziđa utemeljile moderna patriotska ideologija i vizija nacionalnog prostora, te razvio ideal kršćanskog ratnika ‘za krst časni i slobodu zlatnu’“, dok je „među sklopom povijesne predaje koju je mlada inteligencija na čelu preporoda dobila u nasljeđe od hrvatskog plemstva bilo i opće uvjerenje o povijesnom poslanju hrvatskog naroda, uključivši koncept predziđa kršćanstva“.
Međutim, kao što je slučaj i sa orijentalizmom kako ga je definisao Edward Said – kao „tradiciju misli, imaginarija i rječnika“16 – „predziđe kršćanstva“, nije samo politička, nego i kulturna činjenica. Događaj koji je u hrvatskom nacionalnom narativu upamćen kao katastrofa „koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj južne, ali i čitave Hrvatske“, direktno je vezan za Bosnu i Hercegovinu. U velikom porazu hrvatske vojske devetog septembra 1493. nastradao je cvijet hrvatske aristokratije u borbi protiv snaga Hadum Jakub-paše koja se vraćala iz pljačkaškog pohoda sa teritorije današnje Slovenije. Bitka je ubrzo postala predmet kako narodne, tako i „visoke“ poezije i postepeno dio hrvatske kulture i nacionalnog identiteta. Uspomena na Bitku na Krbavi sastavni je dio razvoja cijelog književnog žanra u 16. stoljeću, prikladno nazvanog antiturcica, koji iako nije ekskluzivno hrvatska kategorija u Hrvatskoj ima osobenosti koje su „rezultat zabrinutosti osmanlijskom opasnošću“.
Antemurale Christianitatis i vlastiti „orijentalizam“ imali su odlučujući uticaj na mjesto koje će Bosna i Hercegovina, a potom i njeno muslimansko-bošnjačko stanovništvo imati u hrvatskoj nacionalnoj naraciji. Prva vizija hrvatskog nacionalnog prostora, koja se pojavljuje tek krajem 17. i početkom 18. vijeka uključivala je cijelu ili barem velike dijelove Bosne i Hercegovine i temeljila se na konstrukciji muslimanskog stanovništva Bosne i Hercegovine kao civilizacijskog „drugog“.
Najvažnija ličnost među hrvatskim nacionalnim ideolozima u 19. vijeku bio je bez sumnje Ante Starčević, koji je zajedno sa Eugenom Kvaternikom formulisao hrvatsku nacionalnu ideologiju koja je u potpunosti negirala ilirstvo, odnosno jugoslovenstvo koje su prije svega zagovarali Josip Juraj Strossmayer i Franjo Rački. Kvaternikova vizija Hrvatske je originalno obuhvatala prostor od Alpa do Drine, dok je Starčević granicu pomjerio još dalje na istok, do Timoka; njegov uticaj, prema riječima Ive Banca, bio je naročito veliki među studentima i mladim intelektualcima, dok su „prve generacije hrvatskih političkih lidera u Dalmaciji, Istri i Bosni i Hercegovini formirane uveliko po njegovom kalupu“. Kvaternikova i Starčevićeva ideologija, poznata kao „pravaštvo“ – u temeljima njihove ideologije bila je ideja istorijskog prava – imala je, u tradiciji ideja Francuske revolucije tri karakteristike: 1. država-nacija je jedini legitimni oblik političke organizacije, 2. vjera u misiju vlastite nacije, te 3. slika Hrvata kao predziđa kršćanstva.
Istovremeno, „Starčevićeva koncepcija da su južni Slaveni Hrvati morala je u nj pobuditi i novi stav prema islamu, pogotovo prema muslimanskom plemstvu u Bosni i Hercegovini“; dijelom i zbog antipatija prema Austriji, Starčević je prvi ideolog koji odbacuje uvriježeni stav o islamu kao neprijatelju kršćanstva, a samim tim i Hrvata. Starčevićeva kooptacija muslimanskog stanovništva u BiH temelji se na vlastitom uvjerenju da je riječ o „najčistijim Hrvatima“, nezatrovanim austrijskom okupacijom: „U Bosni žive strana našeg najčistiega, najnepokvareniega naroda, koi lakše može biti bez nas, nego li mi bez njega“. Starčević je drugdje tvrdio da „Muhamedovci Bosne i Hercegovine, s turskom, s muhamedanskom pasminom nemaju ništa; oni su hrvatske pasmine, oni su najstarije i najčistije plemstvo, što ga Europa ima“, te upućivao da „Bosna i Dalmacija bijahu i da opet moraju biti ognjišem hrvatske slave i veličine“.
