Golgota Bosne je moja sudbina: Priča o Josipu Jošku Ujeviću fotografu 5. korpusa ARBiH

Pišu: Maslak Nizamija i Sulejman Lipovača

U okviru muzejske zbirke „5. korpus Armije R BiH“ i fonda filmskih negativa, se nalaze i filmovi, a u okviru fonda video materijala i video zapisi, prvog ratnog snimatelja na području Bihaćkog okruga Joška Ujevića. On je pred samu agresiju došao sa TV Bosne i Hercegovine da pomogne u radu novotovorenog ITC centra u Bihaću. Došao i ostao.

Prvo se uključio u Štab TO Okruga Bihać, da bi nakon formiranja 5. korpusa Armije R BiH, došao na mjesto ratnog snimatelja u Odjeljenje za moral Komande 5. korpusa Armije R BiH. U tom periodu hiljade boraca, hiljade ljudi ušlo je u objektiv njegove kamere i fotoaparata i zapravo oni su njegov ogroman TV portret.

Na početku agresije na Bihaćki okrug svojim ratnim prijateljima je kazao slijedeće:“ Zapišite sve što vidite, ne ostavljajte ništa sjećanju, ni zaboravu. Oko vas su heroji, na suprotnoj strani su hulje. Bosna ima pravo na istinu, a vi tu istinu znate.“ Zato je valjda nasretniji bio kada se nalazio na prvoj liniji i sa borcima 5. korpusa.

A bio je sa kamerom i fotoaparatom, počev od Bosanske Otoke, još od aprila 1992. godine, pa Bužima, Ćorkovače, Bosanske Bojne, Gradine, Barakovca, Hasinog vrha, Šmrekovca i Bosanske Krupe. Stalno je bio tamo gdje je bila akcija, ali gdje je bilo teško, gdje je samo djelić, samo nit, razdvajao život i smrt.

Oko njegove kamere uhvatilo je i prve granate izručene sa Gorjevca na Bihać, pa i onu koja je samo na dsetak metara pala od njega, pa onu u jeku najžešće bitke u Bosanskoj Bojni, koja jje također samo na koji metar završila od njega u blatu, od kada je zapravo proslavljao i drugi rođendan.

Ujević je bio čovjek koji je smatrao da u strašnim trenutcima ne smije da bježi, da mu je posao da radi, da snima sve strahote koje horde rade na Bihaćkom okrugu. Na pitanje zašto nije otišao, odgovarao je;“Mnogi su mi govorili da odem, zvali me i porodica i prijatelji, poznanici, kolege. Nisam htio, jer samo tako možemo ostati, može opstati BiH. Sad smo mi na potezu. Ni nostalgija za rodnim krajem, za porodicom, čak nije važna. Golgota Bosne je moja sudbina“.

A u objektiv Joškove kamere i fotoaparata stalo je sve ono što je poduzimao narod Bihaćkog okruga da se organizuje i da svoju moć izrazi kroz 5. korpus Armije R BiH. Stale su i suze rastanka sa najdražim, i bol i akcije boraca, i uspjesi na linijama, ali i susreti u mjesnim zajednicama, radost susreta i tuga rastanka. Stao i ostao život ljudi koji su svoju kožu doživljavali kao granice vlastite države Bosne i Hercegovine. Takav je bio i Joško.

(Maslak Nizamija i Lipovača Sulejman uposlenici su Muzeja Unsko-sanskog kantona)