"Za Milanovića jedino Rusija (koju on nikada nije nazvao agresorom) može osigurati stabilnost Evrope i EU".
Piše: Vladimir Tsibulnik
Više od dvije godine u prijateljskoj nam Republici Hrvatskoj vlada čudna situacija: Zoran Milanović, izabran za predsjednika početkom 2020., iznenađuje sve nerazumljivim izjavama o unutrašnjoj i vanjskoj politici, vrijeđajući premijera Andreja Plenkovića, Bosnu i Hercegovinu, Ukrajinu i Britaniju i mnoge druge...
Na primjer, hrvatski predsjednik je već obećao da će staviti veto na ulazak Finske i Švedske u NATO. A prije toga - kategorički se usprotivio podršci Ukrajine.
Njegovo poluklaunsko ponašanje donekle je slično Žirinovskom. I ponekad izgleda kao uvrijeđena mlada.
Nakon još jedne uvredljive izjave upućene njemu, premijer Hrvatske je objavio da bojkotira predsjednika i zajedno sa članovima Vlade prestao s njim komunicirati!
Šta se dešava tamo u Zagrebu? I da li je Milanović sposoban da naškodi, posebno, evropskim težnjama Ukrajine?
Na prvi pogled, u biografiji predsjednika Hrvatske nema ničeg neobičnog, a svako je može pronaći na internetu.
Generalno je imao normalnu karijeru. Student prava na Sveučilištu u Zagrebu. Radio je kao pravnik u Ministarstvu vanjskih poslova RH i inostranstvu. Bio je premijer zemlje.
Ali postoje neke zanimljive stvari koje treba napomenuti u kontekstu pronalaženja odgovora na pitanje postavljeno na početku.
Prvi - baka i djed. Gospodin Zoran je rođen u oktobru 1966. godine u Zagrebu. Ali njegovi roditelji su bili iz malog grada Sinj na obali Jadrana.
Ovaj grad je prije Drugog svjetskog rata imao drugo, nezvanično ime - Mala Moskva.
Komunisti i simpatizeri Sovjetske Rusije bili su tamo tako moćni. Uključujući i jednog njegovog djeda iz Sinja, koji se 1942. pridružio Titovim gerilcima i borio se za oslobođenje Jugoslavije od nacista.
Ali postojao je i drugi djed, piše hrvatski istraživački novinar Robert Bayruc, o kojem informacija praktički nema. Prema novinaru, ovaj djed je bio u ustaškim jedinicama (Hrvatska desničarska, eventualno fašistička stranka, koja se u Drugom svjetskom ratu borila na strani Njemačke i Italije) i poginuo je 1945. godine tokom masovnih partizanskih strijeljanja zarobljenih ustaša u Blajburg (Austrija) .
Zbog toga je, prema Bayrucovim riječima, Milanović više puta obilazio spomen obilježje palim ustašama u Blajburgu i učestvovao u svečanostima hrvatskih radikala.
Milanović se 1990. godine pridružio Socijaldemokratskoj partiji (SDP), osnovanoj na bazi Saveza komunista Hrvatske, koju je vodio 2004. godine. Očigledno je pobijedio prvi djed iz Male Moskve.
U augustu 2011. Hrvati su čuli za "Kukuriku". Tako se zvala Milanovićeva predizborna ljevičarska koalicija, čiji je pomalo čudan naziv proizašao iz naziva restorana u kojem je začeta uz čašu vina. A u jesen iste godine koalicija je na parlamentarnim izborima pobijedila Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), stranku demokršćanske provinijencije, a Milanović je bio na čelu vlade.
Procjene njegove aktivnosti kao premijera su veoma dvosmislene. Jedan moj poznanik, hrvatski diplomata, opisao je Milanovića kao premijera 2014. godine: "Za sada ništa dobro. Malobrojni populista. Uspio je posvađati Hrvatsku i sve njene susjede".
Ne uspijevaju svi.
Međutim, unatoč prilično dvosmislenim ocjenama rezultata njegovog djelovanja, Milanović je u januaru 2020. godine izabran za predsjednika Republike Hrvatske.
Teze koje su mu osigurale pobjedu bile su značajne.
Milanović se na izborima pozicionirao kao pristalica EU i NATO-a.
To ga je povoljno razlikovalo od njegove rivalke i tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je počela flertovati s Putinom.
Većini Hrvata to se nije svidjelo i oni su odabrali Milanovića.
Pa zašto je Milanović promijenio retoriku kada je postao predsjednik?
Prije odgovora na ovo pitanje, treba napomenuti da i predsjednik Milanović i premijer Plenković uglavnom rade zajedno u ime Hrvatske - na poboljšanju životnog standarda građana, borbi protiv korupcije, prelasku na euro, pridruživanju euru. Šengenski prostor, jačanje NATO-a i unapređenje mehanizama Evropske unije.
U Hrvatskoj je predsjednik reprezentativna figura, a stvarna vlast pripada premijeru.
Kada čujete Milanovićeve govore i analizirate njegove postupke, ponekad se čini da je ogorčen na sve.
Cijeli svijet je uvrijeđen premijerom Plenkovićem, Hrvatima. Što je štetno za Hrvatsku, jer dovodi do konfrontacije između dvije grane vlasti.
Već jedan od prvih govora Milanovića-predsjednika obilježila je oštra i nekorektna kritika Plenkovića, gdje se zamalo spustio na lične uvrede premijera. Ali to je bio samo početak.
Došlo je do toga da je predsjednik rekao da su vladajuću HDZ, koju vodi Plenković, stvorile srpske specijalne službe. Ko poznaje veoma teške srpsko-hrvatske odnose zna da je takva optužba slična ne samo za hrvatskog političara, već i za svakog građanina smrtnoj uvredi.
Međutim, apsurdnost ove izjave bila je toliko očigledna da se u Hrvatskoj gotovo niko nije obazirao na ove riječi. Osim ljevice.
Predsjednik je u nekoliko navrata pokušao otvoreno uticati na imenovanja i, suprotno zakonu i postojećim pravilima, pokušao da postavi "svog čovjeka" za sudiju Vrhovnog suda i utiče na imenovanja u vojsci.
Pokušavajući da dobije podršku vojske, pomilovao je nekoliko oficira koji su osuđeni na doživotni zatvor zbog organiziranja ubistva.
Predsjedniku se nisu svidjela ograničenja koja je vlada uvela tokom borbe protiv pandemije COVID-19.
Ali Milanovićeva omiljena igračka je vanjska politika.
To potvrđuje i veliki broj njegovih izjava na ove teme, koje ponekad ne doprinose podizanju međunarodnog prestiža službenog Zagreba. Evo samo nekoliko primjera.
Odnosi sa Bosnom i Hercegovinom su prioritet hrvatske vanjske politike. Tačnije - stanje Hrvata u BiH, koji čine 13-14% stanovništva.
Mnogi u hrvatskoj političkoj eliti smatraju da su prava Hrvata u BiH ograničena, posebno u izboru hrvatskog predstavnika u tročlanom Predsjedništvu BiH, te se natječu u zahtjevima za promjenama, uključujući i promjenu Ustava.
I Milanović je odlučio da iznese svoje prijedloge, ali su oni negativno percipirani od strane Bošnjaka, te su naišli na negodovanje Turske i zemalja Perzijskog zaljeva i međunarodne zajednice, što je zakočilo razgovore bh. političara o tom pitanju.
Podrška predsjednika Milorada Dodika (člana Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda i najsistematičnijeg branioca interesa Rusije na zapadnom Balkanu) i velikosrpskih nacionalista ne samo da iznenađuje već i zabrinjava međunarodnu zajednicu i Plenkovića.
Premijer je rekao da su Milanovićevi koraci u tom kontekstu nanijeli toliku štetu interesima Hrvatske u BiH da je "nisu oprale kiše Mostara" (najveći grad u Hercegovini, gdje obilne kiše nisu rijetkost).
Milanović nije ignorirao ni problem Kosova, koji ne samo da nije doprinio pregovorima o njegovom rješavanju statusa, već održava tenzije u još uvijek teškim srpsko-hrvatskim odnosima.
Nedavno je kategorički izjavio da ne podržava ulazak Finske i Švedske u NATO, što su dvije zemlje objavile nakon početka ruske agresije velikih razmjera na Ukrajinu. Ali kako Milanović to objašnjava?
Odgovor je impresivan. Mnogo je problema na zapadnom Balkanu, uključujući nepristupanje Rumunije i Bugarske šengenskom prostoru, trajno odlaganje pristupanja Albanije i Sjeverne Makedonije Evropskoj uniji i nepriznavanje Kosova. Dakle, dok se pitanje izbornog zakona BiH ne "riješi", hrvatski sabor ne može ratificirati članstvo nijedne zemlje u NATO-u.
Nije iznenađujuće da je takva izjava zabrinula saveznike u NATO-u, a ministar vanjskih poslova Hrvatske je bio primoran da dezavuira predsjednikove riječi.
A šta nas briga za sporove između Milanovića i Plenkovića?
Odgovor je jednostavan: nas Ukrajince nije briga šta se dešava u zemlji čija vlada i građani čine mnogo da pomognu u borbi protiv ruskog agresora.
Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja je u potpunosti ispunila zahtjev Ukrajine za vojnom pomoći i obezbijedila 16,5 miliona eura malokalibarskog oružja, što će biti dovoljno za naoružavanje četiri brigade.
Osim toga, za dva mjeseca našeg otpora obezbjeđeno je više od 5 miliona eura humanitarne pomoći. 85 djece iz Akademije FK Šahtjor, 15 majki i nekoliko trenera dobilo je azil u Hrvatskoj zahvaljujući Dariju Srni, jednom od trenera kluba, bivšem kapitenu hrvatske reprezentacije i Šahtjora.
Zagreb je bio jedan od prvih koji je potpisao Deklaraciju s Kijevom o podršci evropskoj perspektivi Ukrajine i sistematski podržava našu integraciju u EU i NATO. Hrvatska je jasno podržala stvaranje Krimske platforme. Važno nam je neprocjenjivo hrvatsko iskustvo u reintegraciji oslobođenih teritorija.
Zato je Ukrajina zainteresirana za stabilnu Hrvatsku i održavanje podrške našoj borbi.
Ali stav predsjednika Milanoviča o agresiji na Ukrajinu i na našu državu u cjelini je, blago rečeno, iznenađujući.
Neki analitičari direktno kažu da je njegov stav o Ukrajini otvoreno neprijateljski i preziran i otvoreno proruski. I to potvrđuje, na primjer, njegov stav o neprikladnosti pomoći Ukrajini u njenoj borbi za nezavisnost.
Za Milanovića jedino Rusija (koju on nikada nije nazvao agresorom) može osigurati stabilnost Evrope i EU. Osim toga, optužio je i Britaniju da "podstiče" Ukrajinu na "konfrontaciju" (kako on naziva rat) s Rusijom.
Andrej Plenković je bio prisiljen izviniti se za takve opuse predsjednika.
Odgovor je bio Plenkovićev posjet Ukrajini 8. maja, tokom koje je pružio uvjeravanja u kontinuiranu neupitnu podršku Hrvatske ukrajinskoj borbi protiv rasizma. Uprkos Milanovićevoj poziciji.
I, na kraju, poslednje pitanje: zašto je on, Milanović, takav?
Mnogi Hrvati sebi postavljaju ovo pitanje. Zaista, njegove čudne izjave i ponašanje, kako mi je rekao jedan hrvatski poznanik, sugeriraju: da li mu je dobro s psihom, možda uzima neke ozbiljne lijekove ili nešto drugo?..
Novinari i politolozi obično navode dva moguća razloga za Milanovićevo ponašanje. Jedna od njih je bila i promjena političkih stavova, kada je s ljevice počeo naglo da se kreće prema populistima nacionalističke boje.
Druga verzija: ne isključuju uticaj na Milanovića iz Moskve, što potvrđuje njegove veze sa Dodikom i srpskim nacionalistima, koji se mogu nazvati agentima uticaja Rusije na Balkanu.
Bivši crnogorski ambasador pri NATO-u, sada profesor Bostonskog univerziteta Vesko Garčević, ide još dalje.
On objašnjava čudnu Milanovićevu poziciju zavisnošću od novca ruskih oligarha za ulaganja u Hrvatsku.
Ali postoji još jedan razlog zašto je Milanovića uvrijedio cijeli svijet. A to je Plenkovićevo lično odbijanje.
Svojedobno su zajedno radili u Ministarstvu vanjskih poslova RH i zajedno bili članovi elitnog "Boys cluba", koji otvara direktan put do odgovornih pozicija u Ministarstvu vanjskih poslova i promovira političku karijeru. Ali našli su se u različitim strankama: Plenković - u HDZ-u, Milanović - u SDP-u.
Teško je pronaći korijene zašto se Milanović uvrijedio na Plenkovića nakon jednog od parlamentarnih izbora. Nesto se desilo. Ima mnogo glasina, ali ovo su samo nepotvrđene glasine, pa o njima nećemo...
I inače, u Hrvatskoj često kažu: Plenković rješava probleme, Milanović kritizira.
Stoga će Milanović vjerovatno nastaviti kritizirati Plenkovića zbog podrške Ukrajini. A Hrvatska će i dalje ostati naš prijatelj i pomagač na putu ka EU.
(Autor je bio otpravnik poslova Ambasade Ukrajine u Bosni i Hercegovini 2018. godine. Kandidat je za doktora historijskih nauka. Tekst je izvorno objavljen na portalu Evropejske Pravde)
