Piše: Vladimir Tsibulnik
Više od dvije godine u prijateljskoj nam Republici Hrvatskoj vlada čudna situacija: Zoran Milanović, izabran za predsjednika početkom 2020., iznenađuje sve nerazumljivim izjavama o unutrašnjoj i vanjskoj politici, vrijeđajući premijera Andreja Plenkovića, Bosnu i Hercegovinu, Ukrajinu i Britaniju i mnoge druge...
Na primjer, hrvatski predsjednik je već obećao da će staviti veto na ulazak Finske i Švedske u NATO. A prije toga - kategorički se usprotivio podršci Ukrajine.
Njegovo poluklaunsko ponašanje donekle je slično Žirinovskom. I ponekad izgleda kao uvrijeđena mlada.
Nakon još jedne uvredljive izjave upućene njemu, premijer Hrvatske je objavio da bojkotira predsjednika i zajedno sa članovima Vlade prestao s njim komunicirati!
Šta se dešava tamo u Zagrebu? I da li je Milanović sposoban da naškodi, posebno, evropskim težnjama Ukrajine?
Na prvi pogled, u biografiji predsjednika Hrvatske nema ničeg neobičnog, a svako je može pronaći na internetu.
Generalno je imao normalnu karijeru. Student prava na Sveučilištu u Zagrebu. Radio je kao pravnik u Ministarstvu vanjskih poslova RH i inostranstvu. Bio je premijer zemlje.
Ali postoje neke zanimljive stvari koje treba napomenuti u kontekstu pronalaženja odgovora na pitanje postavljeno na početku.
Prvi - baka i djed. Gospodin Zoran je rođen u oktobru 1966. godine u Zagrebu. Ali njegovi roditelji su bili iz malog grada Sinj na obali Jadrana.
Ovaj grad je prije Drugog svjetskog rata imao drugo, nezvanično ime - Mala Moskva.
Komunisti i simpatizeri Sovjetske Rusije bili su tamo tako moćni. Uključujući i jednog njegovog djeda iz Sinja, koji se 1942. pridružio Titovim gerilcima i borio se za oslobođenje Jugoslavije od nacista.
Ali postojao je i drugi djed, piše hrvatski istraživački novinar Robert Bayruc, o kojem informacija praktički nema. Prema novinaru, ovaj djed je bio u ustaškim jedinicama (Hrvatska desničarska, eventualno fašistička stranka, koja se u Drugom svjetskom ratu borila na strani Njemačke i Italije) i poginuo je 1945. godine tokom masovnih partizanskih strijeljanja zarobljenih ustaša u Blajburg (Austrija) .
Zbog toga je, prema Bayrucovim riječima, Milanović više puta obilazio spomen obilježje palim ustašama u Blajburgu i učestvovao u svečanostima hrvatskih radikala.
Milanović se 1990. godine pridružio Socijaldemokratskoj partiji (SDP), osnovanoj na bazi Saveza komunista Hrvatske, koju je vodio 2004. godine. Očigledno je pobijedio prvi djed iz Male Moskve.
U augustu 2011. Hrvati su čuli za "Kukuriku". Tako se zvala Milanovićeva predizborna ljevičarska koalicija, čiji je pomalo čudan naziv proizašao iz naziva restorana u kojem je začeta uz čašu vina. A u jesen iste godine koalicija je na parlamentarnim izborima pobijedila Hrvatsku demokratsku zajednicu (HDZ), stranku demokršćanske provinijencije, a Milanović je bio na čelu vlade.
Procjene njegove aktivnosti kao premijera su veoma dvosmislene. Jedan moj poznanik, hrvatski diplomata, opisao je Milanovića kao premijera 2014. godine: "Za sada ništa dobro. Malobrojni populista. Uspio je posvađati Hrvatsku i sve njene susjede".
Ne uspijevaju svi.
Međutim, unatoč prilično dvosmislenim ocjenama rezultata njegovog djelovanja, Milanović je u januaru 2020. godine izabran za predsjednika Republike Hrvatske.
Teze koje su mu osigurale pobjedu bile su značajne.
Milanović se na izborima pozicionirao kao pristalica EU i NATO-a.
To ga je povoljno razlikovalo od njegove rivalke i tadašnje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, koja je počela flertovati s Putinom.
Većini Hrvata to se nije svidjelo i oni su odabrali Milanovića.
Pa zašto je Milanović promijenio retoriku kada je postao predsjednik?
Prije odgovora na ovo pitanje, treba napomenuti da i predsjednik Milanović i premijer Plenković uglavnom rade zajedno u ime Hrvatske - na poboljšanju životnog standarda građana, borbi protiv korupcije, prelasku na euro, pridruživanju euru. Šengenski prostor, jačanje NATO-a i unapređenje mehanizama Evropske unije.
U Hrvatskoj je predsjednik reprezentativna figura, a stvarna vlast pripada premijeru.
Kada čujete Milanovićeve govore i analizirate njegove postupke, ponekad se čini da je ogorčen na sve.
Cijeli svijet je uvrijeđen premijerom Plenkovićem, Hrvatima. Što je štetno za Hrvatsku, jer dovodi do konfrontacije između dvije grane vlasti.
Već jedan od prvih govora Milanovića-predsjednika obilježila je oštra i nekorektna kritika Plenkovića, gdje se zamalo spustio na lične uvrede premijera. Ali to je bio samo početak.
Došlo je do toga da je predsjednik rekao da su vladajuću HDZ, koju vodi Plenković, stvorile srpske specijalne službe. Ko poznaje veoma teške srpsko-hrvatske odnose zna da je takva optužba slična ne samo za hrvatskog političara, već i za svakog građanina smrtnoj uvredi.
Međutim, apsurdnost ove izjave bila je toliko očigledna da se u Hrvatskoj gotovo niko nije obazirao na ove riječi. Osim ljevice.
Predsjednik je u nekoliko navrata pokušao otvoreno uticati na imenovanja i, suprotno zakonu i postojećim pravilima, pokušao da postavi "svog čovjeka" za sudiju Vrhovnog suda i utiče na imenovanja u vojsci.
Pokušavajući da dobije podršku vojske, pomilovao je nekoliko oficira koji su osuđeni na doživotni zatvor zbog organiziranja ubistva.
Predsjedniku se nisu svidjela ograničenja koja je vlada uvela tokom borbe protiv pandemije COVID-19.
