Piše: Dr. Sead Turčalo
U protekle dvije decenije, vlasti entiteta Republika srpska koriste isti model političke igre. Ovaj model se koristi za prevazilaženje pritisaka od strane međunarodne zajednice. Kad god međunarodna zajednica donese odluku koja može umanjiti moć vladajuće strukture, na scenu stupa poznati model vlasti okupljene oko Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD) predvođenog entitetskim predsjednikom, Miloradom Dodikom. On uključuje eskalaciju konflikta koja ne vodi rješenju, već uspjehu ucjenjivačke politike vlasti Republike srpske. Model djelovanja uključuje sazivanje vanredne sjednice Narodne skupštine. Na sjednici se iznosi niz uvreda i prijetnji. Potom se usvajaju zaključci koji najavljuju blokadu institucija ako se odluka ne poništi.
Ovaj model je primijenjen i nakon nedavne odluke visokog predstavnika, Christiana Schmidta. On je nametnuo izmjene Izbornog zakona radi jačanja integriteta izbornog procesa. Vladajuća većina u Skupštini Republike srpske usvojila je zaključke kojim traži da poništenje odluke visokog predstavnika ili da Parlament Bosne i Hercegovine anulira tu odluku i kompletnu misiju OHR-a. Međunarodnoj zajednici i Parlamentu dat je rok od dvije sedmice. Nakon toga, usvojen je nacrt Izbornog zakona Republike srpske. Poslan je na dvosedmičnu javnu raspravu. To je period za provjeru rezultata ove eskalacije i stvaranje uvjeta za dodatno eskaliranje političkog konflikta.
Interesantno je da je ovakav model političke igre ucjenjivanjem dosad uvijek uspješno funkcionisao. Razlog je jednostavan. Ni u redovima raspolućene međunarodne zajednice ni među tzv. probosanskim političkim opcijama nije bilo dovoljno odlučnosti. Nisu preuzimali ovaj model i odgovarali strateškom eskalacijom na Dodikove eskalacije. To bi promijenilo balans moći i dovelo u poziciju vlasti Republike srpske da trpe štetu koja bi im u određenom trenutku postala neprihvatljiva te dovela do političkog impulsa koji bi bio pozitivan za Bosnu i Hercegovinu.
Nekoliko slučajeva u protekle dvije decenije su paradigmatski primjeri nespremnosti na stratešku eskalaciju kao odogovor na ucjenjivački model političkog djelovanja. To je omogućilo vlastima Republike srpske da ostvare političku hegemoniju nad pravosuđem, kontrolu nad napretkom Bosne i Hercegovine ka EU integracijama, obesmišljavanje Ureda visokog predstavnika i sistemski demontiraju strukturu države.
Jedan primjer se desio nakon odluke tadašnjeg visokog predstavnika, Miroslava Lajčaka 2007. godine. On je donio odluke koje su trebale olakšati rad Vijeća ministara. Ove izmjene su onemogućile blokade rada Vijeća koje su učestalo dolazile od strane članova iz Republike srpske. Nakon toga, uslijedio je poznati model političke igre. To je uključivalo blokade i proteste. Na kraju, međunarodna zajednica je pregovarala s Miloradom Dodikom. To je dovelo do autentičnog tumačenja izmjena koje su ponovno situaciju vratile u stanje prije nametanja odluke. Tokom ovog trijumfa nad međunarodnom zajednicom Milorad Dodkik je prvi put u postratni politički diskurs uveo secesiju koja će do danas ostati njegovo snažno diskurzivno oružje u svakom obračunu sa svojim domaćim i međunarodnim protivnicima.
Drugi slučaj je tzv. Strukturni dijalog o reformi pravosuđa iz 2011. godine. Vladajuća struktura u Republiki srpskoj je isposlovala ovaj dijalog referendumskom retorikom. Entitetska Skupština usvojila je u aprilu 2011.godine referendumsko pitanje o nametnutim odlukama visokog predstavnika. Vremenski je definirano da će se referednum održati u prvoj sedmici nakon isteka 45 dana od stupanja na snagu odluke entitetskog parlamenta. Strukturni dijalog je završen tako što je jedini njegov ishod bio odlazak stranih sudija i tužilaca iz Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine. Vlast Republike srpske je odustala od referenduma ali je nametnuta potpuna politička hegemonija nad pravosudnim sistemom.
Najnoviji pokušaj korištenja istog modela političke igre dolazi nakon ovosedmične odluke visokog predstavnika, Christiana Schmidta, da nametne izmjene izbornog zakona koje trebaju osnažiti integritet izbornog procesa. Namjera vlasti Republike srpske je izazvati autoritet međunarodne zajednice i pokazati dominaciju ovog entiteta u političkom sistemu Bosne i Hercegovine. To se pokušava učiniti dijelom zaključaka entitetske Skupštine u kojem se od Parlamenta Bosne i Hercegovine zahtjeva da praktično ne samo derogira odluke visokog predstavnika nego i njegov cjelokupan mandat. Samim otvaranjem rasprave u državnom Parlamentu o zahtjevu entitetske Skupštine bi se entitet Republika srpska prometnula u glavnog političkog aktera u političkom sistemu države. Time bi izvojevala političku pobjedu i uspostavila hegemonijska pozicija Republike srpske unutar bosanskohercegovačkog sistema vlasti.
Odgovor na ovaj model ne treba biti ponavljanje istog ponašanja međunarodnih i domaćih aktera kakvo je bilo u protekle dvije decenije. Potrebna je strateška eskalacija političkog konflikta. To bi povratilo poziciju državnih institucija kao glavnih aktera, rekonsolidiralo poziciju međunarodne zajednice i označilo posljednju fazu političkog kraja gospodara entiteta Republika srpska, Milorada Dodika.
