Emotivno obraćanje Zije Ribića na Međureligijskoj molitvi za mir u Rimu

Almasa Hadžić

Danas u 10 sati, okupljenim na Međureligijskoj molitvi za mir u Rimu, obratio se Zijo Ribić iz Tuzle, čije svjedočenje zločina nad njegovom porodicom je zaledilo um, dušu i srce svih koji su ga slušali.

Dječak koji je 1992. godine u selu Skočić kod Zvornika, svjedočio ubistvu svojih roditelja i šestoro braće i sestara, obratio se prisutnim na bosanskom jeziku svjedočeći trenutke kada su zločinci poubijali osam članova njegove porodice, ali i život koji je kao dječak, bez porodice, živio u toku i poslije agresije na Bosnu i Hercegovinu.

„Iako znam italijanski jezik, želio sam da se, uz pomoć prevodioca, obratim na svom maternjem – bosanskom jeziku. Koliko sam vidio, na ovom molitvenom skupu nije bilo više nikoga iz Bosne.

Ovdje su predstavnici raznih religija iz cijelog svijeta, a ja sam pozvan da govorim, ustvari, svjedočim o svom slučaju.

Zahvaljujem svima koji su mi ukazali čast da se obratim na ovom skupu, neka oni koji ne znaju čuju kakvi zločini su činjeni, kao i da zločinci koji su počinili zločin nad mojom porodicom još nisu kažnjeni“, prenio nam je u današnjoj kratkoj prepisci Zijo, neposredno nakon što je u Kongresnom centru La Nuvola Roma govorio o zločinu nad svojom porodicom.

Današnju molitvu za mir, kako nam je kazao Zijo, predvodio je Papa Franjo, a prisustvovale su joj mnoge ugledne svjetske ličnosti.

Zijino obraćanje pred učesnicima Međureligijske molitve za mir u Rimu, prenosimo u cjelosti.

„Gledao sam kako su mi ubili oca Ismeta, majku Šefiku koju su ubili trudnu. Pred očima sam izgubio sestre: Zlatiju 13 godina, Zijadu 7 godina, Suvadu 5 godina, Almasu 4 godine, Zlatu 3 godine i brata Sabriju 2 godine.

Prije nego počnem zamolio bih sve prisutne da minutom šutnje, učenjem fatihe ili onako kako kome dolikuje, odamo počast svim nevinim žrtvama u svijetu, a pogotovo djeci.

Zovem se Zijo, prezivam Ribić, bilo nas je devet članova porodice i beba na putu.

Danas sam suprug i otac male Sare od 3 godine, kuhar po profesiji, imam 37 godina. Preživio sam genocid i strijeljanje.

Tog 12. jula 1992. godine „Simini četnici“ – paravojna jedinica iz Srbije ušla je u moje selo Skočić kod Zvornika, koje je bilo romske populacije. Vjerovali smo da nam niko neće nauditi, jer ni mi nismo zlo nikada činili, mi nismo ratnici.

Gledao sam kako tuku i muče muškarce, siluju djevojčice i žene, gledao sam kako mi siluju sestru Zlatiju od 13 godina, traže pare i zlato, utovaraju nas kao stoku u kamion i vode u selo Malešić kod Zvornika.

Tu sam plakao i tražio mamu.

Zadnje čega se sjećam je ženska osoba koja me gura i govori „evo ti mama, zatim ubod u vrat, zatim pucanj i mrak. Probudio sam se na leševima, ni sam ne znam kako, ali znam da od tog dana sjećanja ne nestaju.

Spasila su me dva srpska vojnika JNA, koja se nisu razdvajala od mene od pronalaska do predaje „plavim šljemovima“ u zvorničkoj bolnici.

Moje liječenje je trajalo dvije godine. Imao sam druga Mladena, njega se sjećam, a onda sam prebačen u Crnu Goru, u Igalo, kod velikog traumatologa dr. Miloševića.

Poslije toga u diječiji dom u Herceg Novom do 2001. godine kada se vraćam u Bosnu.

Bog je htio da preživim, dao mi svrhu da tražim najmilije, da svjedočim, da opominjem, da kažem da osveta nije način, a ni mržnja.

Smatram da je oprost jedini put u pomirenje i bolje sutra, a da mržnja vodi ponavljanju onoga što se desilo.

Život sam proveo bez roditelja, po bolnicama i dječijim domovima. Shvatio sam da nisu svi ljudi isti, shvatio sam, oprostio i ne mrzim.

Ali i danas tražim pravdu i svjedočim istinu jer ako svi čuju i vide šta se desilo, mislim da se takvo zlo neće nikad ponoviti.

Da se neće ponoviti da tražite svoje ubijene, pa prvo sahranite roditelje, zatim poslije godinu dana 4 sestre, pa opet nakon godinu dana brata i sestru. I još uvijek tražim malu Zlatu jer još nije identificirana.

Svi moji su pronađeni i identificirani u sekundarnoj masovnoj grobnici „Crni vrh“, svi osim male Zlate koja je imala samo 3 godine.

Za ovaj zločin još niko nije odgovarao.

Prvom presudom sam dokazao sve, dobili su 72 godine zatvora, ali kada država stane iza zločina i poništi presudu zbog nedostatka dokaza, a vaša država, vaš narod ne stane iza vas u dokazivanju zločina, desi se da ubice budu još na slobodi nekažnjene.

A na suđenju samnom su bili moji prijatelji iz Bosne, Crne Gore, Srbije, Italije i moj rođak. Njih više od 50. I kakav dokaz treba osim mene i tri preživjele djevojke koje su silovane i mučene?

Oprostio sam svima jer želim da idem naprijed, da živim normalan život, neću mržnju, ali zaboraviti ne mogu jer se ovo ne može zaboraviti.

Vjerujem u Boga i želim samo pravdu. Znam da će svi odgovarati za svoja djela i svojim prijateljima govorim da nije bitno kojem se ko Bogu moli, kako ko izgleda, nego je bitno šta mu je u duši.

Dobivši drugu šansu od Boga ispunjen shvatanjem, strpljenjem i ljubavlju, dobio sam snagu da istrajem u traženju svojih najmilijih i da svijet sazna i čuje da su zli ljudi koji su ubili i silovali djecu još na slobodi i nekažnjeni, a da država koja štiti i skriva zločince je ista kao zločinac.

Molim Boga i ljude da se ne zaboravi, da se nikada više nikome ne ponovi. Da svi učinimo sve i zaustavimo ubijanje djece, zaustavimo sve ratove, jer rat nosi smrt i nepravdu, a u miru je sve moguće. Pa i da svjedočim i ispovjedam se ovdje pred vama, prvi put.

Vidim da čujete, slušate i čast mi je što sam ovdje.

Znam da dobro u ljudima mora i može pobjediti zlo, jer zlo ako se ne identifikuje i ne spriječi širi se poput vjetra.

A zar od Boga nije dovoljna i ova moja sudbina da se nikad nikom ne ponovi zlo.

Mir s vama“.