Emocije ili razum: ključna dilema politike

Carlos Westerndorph ga je, među prvima, smatrao umjerenim političarem. Ruku na srce, možda je on to i bio. U stvari, bio je prvi političar iz manjeg entiteta koji je javno ustao protiv tzv. "paljanskog režima". Međutim, Dodik je prvi političar po mnogočemu. On je jedini političar iz manjeg entiteta koji je prvi javno priznao da je u Srebrenici počinjen genocid, ali je isto tako prvi koji ga je javno, na sastanku sa "trojkašima", opsovao. Oni koji su "sarađivali" s njim tvrde da postoje dva Dodika: onaj ispred kamera i onaj kad se kamere ugase. Njegov politički put je u početku patio od nedostatka jasne političke orijentacije. Kasnije je, eudajmonistički, značajno promijenio svoju političku fizionomiju. Na neki način, prevazišao je sam sebe. I to više puta. Dodik nije otkrio Ameriku, ali je shvatio da narod uglavnom ne glasa iz glave, već iz emocija. 

Racionalno razmišljanje i logička analiza nisu nešto čime se često glasači mogu pohvaliti, barem ne oni sa prostora zapadnog Balkana. Iako neki smatraju da je dihotomija "emocije/glava" pogrešna te da glasači najčešće glasaju koristeći oboje, činjenica je da su, recimo, neki analitičari inspirirani predsjedničkom izbornom kampanjom 2015. godine republikance u Americi nazvali emocionalnim (from the heart), dok su demokrate vise racionalni (from the head). Sa druge strane, činjenica je da na Balkanu već duže vrijeme političke partije koje igraju na kartu racionalnog, a ne emocionalnog, uglavnom ne prelaze izborni prag. Većina glasačke populacije uglavnom ne želi ili nije sklona razumijevanju racionalnih poruka, zbog toga kompozitori pobjedničkih političkih ideologija svoje note grupišu po tankim žicama nacionalnih osjećaja i patriotizma. Političke kampanje često koriste simbole, i slogane kako bi primarno izazvale emocionalne, a ne racionalne reakcije i na taj način stvorile povezanost sa biračima. Jedan od glavnih razloga je taj što su emocionalne reakcije često snažnije od racionalnih. U prilog tome, možeš biti potpuno politički neobrazovan, ali ako znaš kada treba pokazati tri prsta, tvoj politički rejting postaje neupitan. Nacionalni simbolizam, koji može da izazove emocionalnu reakciju naroda, više je nego efikasan politički performans. Zbog toga je sve više teatralnosti, šokantnih izjava punih nacionalističkog naboja, a sve manje odmjerenih političkih nastupa. Drugim riječima, sve je više političkih klovnova koji na taj način skreću pažnju javnosti sa stvarnih političkih problema egzistencijalne naravi, a sve manje pravih zaštitnika nacionalnih interesa.

Ključni problem koji se ovdje javlja jeste taj da protagonisti ovakvog političkog pristupa, u tom emocionalnom ludilu, postepeno gube vezu sa racionalnim kontekstom, što u konačnici može polučiti katastrofalne posljedice. Kada političari zanemaruju racionalni kontekst i argumentaciju te umjesto toga se oslanjaju na pamflete dizajnirane tako da prvenstveno izazovu snažne emotivne reakcije među biračima, često se, u nedostatku pravih, koriste manipulativnim taktikama i demagogijom. Ovo može dovesti do širenja lažnih informacija, nadanja i zabluda jer političari tada nastoje da "dočaraju" da je nemoguće - moguće, odnosno da svjesno prenaglase ili izvrnu činjenice  kako bi, na taj način, manipulacijom percepcije javnosti ostvarili jedini cilj njihove političke borbe – ostanak na vlasti. 

Kako bi se koliko-toliko prevazišlo ovo stanje, suštinski je bitno da društvo postepeno razvija političku kulturu u kojoj se vise cijeni racionalno, pragmatično, realno promišljanje, odnosno političku kulturu koja tezi ravnoteži između emotivnog i racionalnog političkog djelovanja. To je moguće samo ako se popularizira i podstiče politička edukacija građana kako bi prepoznali manipulativne taktike političara. U tom procesu ključnu ulogu ima akademska zajednica, odnosno obrazovne institucije, mediji i naravno vjerske zajednice.