Piše: Vedran Džihić
Bosna i Hercegovina je zemlja puna prekrasnih rijeka. Sam naziv države Bosna potiče od rijeke Bosne, koja izvire u blizini glavnog grada Bosne i Hercegovine Sarajeva. Poznavaoci svjetske književnosti jako dobro znaju za još jednu prelijepu bosansku rijeku, Drinu. Jedini jugoslovenski nobelovac za književnost i porijeklom iz Bosne iz srednjebosanskog grada Travnika Ivo Andrić u svom svjetski poznatom romanu "Na Drini ćuprija" Drinu stavlja u središte svoje hronike u kojoj historijska vremena i ljudske sudbine oko mosta i one ispod koje teče duboka plava rijeka kao u kaleidoskopu uvijek promjenjivi obrazac sudbine bosanskog naroda.
Druga, manja bosanska rijeka, Kruščica, kao i mnoge bosanske rijeke prije nje, postala je simbol otpora i nade u drugačiju, bolju budućnost Bosne i Hercegovine i cijele regije. Od augusta 2017. do decembra 2018. godine, puna 503 dana, „hrabre žene Kruščice”, kako je njihov pokret nazvan, branile su svoju rijeku i spriječavale izgradnju novih hidroelektrana, što bi vjerovatno obilježilo kraj rijeke i svega što okolna priroda znači. Prkosili su fizičkom nasilju, prijetnjama i hapšenjima, nisu bile zastrašene - rijeka je odbranjena, "mali svijet" u Kruščici uspješno se suprotstavio interesima "velikog svijeta".
Rat dolazi
Ovih dana cijeli "veliki svijet" izgleda začarano prema Istoku. Hoće li nepredvidivi ruski predsjednik napasti Ukrajinu? Hoće li Evropa i svijet biti uvučeni u novi veliki rat, 30 godina nakon početka rata u Bosni i Hercegovini? U međunarodnim komentarima Ukrajine ponavljaju se poređenja sa ratnim događajima 1990-ih na području bivše Jugoslavije. Jedno je dobro poznato onima koji su preživjeli najkrvaviji rat na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, rat u Bosni i Hercegovini - rat znači apsolutno uništenje, destrukciju i bol. Još jedan veliki jugoslovenski pisac, Miroslav Krleža, jednom je primijetio da ratovi otkrivaju “prije svega ljudsku glupost”. Čini se da ovih dana buja glupost. Kakve veze ima glupost sa stanjem našeg liberalnog svjetskog poretka, koji je počeo posustajati s obzirom na globalni uspon autoritarnih društvenih modela à la Putin, Xi Jinping, Erdoğan, Orban ili Trump? U intervjuu za novine Standard, Heidi Kastner, autorka nove knjige o gluposti, kaže da je glupost "iznad svega (...) ono neupitno uvjerenje" o "posjedovanju istine, bez sumnje". Upravo to – uvjerenje da se predstavlja jedinu političku istinu, da se najbolje zna šta je potrebno naciji i narodu, da se bez ikakve sumnje i samokritike brani vlastita autoritarno-despotska vlast – karakteristike su svih onih režima koji se predstavljaju kao Sadašnji - alternativa zapadnim liberalnim, demokratskim i slobodnim društvima.
Ece Temelkuran, veoma proslavljeni turski novinar i pisac i jedan od najkritičnijih glasova protiv Erdoganove autoritarne vladavine, nedavno je u intervjuu za kosovsku internet platformu Kosovo 2.0 rekao da se "demokratski prostori trenutno tope brže od glečera". U ovom trenutku se lako može složiti sa osnovnim izrazom žaljenja zbog kraja liberalnog svetskog poretka i zapadne demokratije. Liberalno-demokratski svjetski poredak kakav poznajemo i koji smo zavoljeli na mnogo načina bit će izazvan i transformirati će se bez sumnje. San mnogih ljudi širom svijeta o slobodi, jednakosti, suodlučivanju i pravdi je univerzalni san koji razvija svoju moć neovisno o političkim i društvenim zbivanjima. Usred mračnih oblaka rata i narativa o propasti demokratije, veliko je pitanje gdje pronaći izvore povjerenja, demokratske obnove i emancipatorskih alternativa.
Nove despotsko-autoritarne strukture žele sugerirati sopstvenom stanovništvu, ali i međunarodnom okruženju, da ne mogu postojati alternative njihovoj vladavini. Ne postoji alternativa Margaret Thatcher je ovdje reinterpretirana. Ne sumnjate, barem ne na prvi pogled. Ali svako ko vrši vlast, prije svega onaj ko tvrdi apsolutnu vlast, mora i dozirati moć. I upravo tu dolazi do izražaja carstvo alternativa.
Srpski aktivisti
Pogled na jugoistočnu Evropu, gdje se postdemokratski zamor razvio najkasnije od kasnih 2000-ih činjenica da imamo posla sa režimima u zemljama poput Srbije koje su među najautokratiziranijim državama svijeta vrlo jasno pokazuje mogućnost takvih alternativa.
