Piše: Almasa Hadžić
Advokata Džemaila Džemu Bećirevića danas smo zatekli na putu prema Bihaću. Sa žaljenjem nam je kazao da večeras u Nezuku neće moći prisustvovati obilježavanju 28. godišnjice proboja "kolone smrti" na slobodnu teritoriju, gdje će se okupiti mnogi njegovi preživjeli saborci i prijatelji.
"Iskreno, svaki moj dolazak u Nezuk, bilo da je kretanje na Marš mira ili obilježavanje godišnjice proboja u meni stvara neki čudan osjećaj tegobe koga, evo, prošlo je 28 godina, se ne mogu osloboditi.
Preživio sam, ali mnogi moji saborci nisu. To je ta muka koja, siguran sam, prati svakog ko se tih julskih dana našao u koloni u kojoj nam je smrt bila saputnik.
I kako koja godina prolazi, ja se sve više sjećam tih dana, jednostavno, pred oči mi izlaze slike koje sam nekad želio zaboraviti.
Ali, ne, sjećam se svakog detalja, svakog jauka mojih ranjenih saboraca, svakog čovjeka koji je pred mojim očima prestao da diše.
Nekad se ne mogu sjetiti neke banalne stvari iz vremena mira, ali horor koji smo živjeli tih julskih dana, siguran sam, pamtit ću dok sam živ", kazao je danas za Politicki.ba Džemail, povjeravajući nam da se i danas druži sa ljudima s kojima je 16. jula 1995. godine prešao neprijateljsku liniju kod Sapne, noseći polumrtvog prijatelja, komandanta 284.brigade Veiza Šabića.
Politicki.ba prenosi ispovjest Džemaila Bećirevića o događajima iz "kolone smrti" koju je svojevremeno ispričao našem novinaru.
...Džemail, kao i svi drugi koje su u danima zauzimanja Srebrenice od strane Mladićevih zločinaca, bile uprte oči hiljada onih koji su bježali od smrti, svoju srebreničku priču započinje okupljanjem na Jagliću uvečer, 11. jula 1995. godine, kada je trebalo odlučiti kojim pravcem će kolona od više od 15.000 bespomoćnih civila krenuti u proboj.
"I sad su mi pred očima iskopnjela bespomoćna lica hiljada muškaraca iz kojih je izlazilo samo jedno pitanje: ima li nam spasa. Mnoge te ljude sam poznavao. Vidite očeve kako oko sebe okupljaju sinove, vidite braću kako se skupljaju da budu zajedno, vidite golobrade dječake kako hrabre svoje očeve i djedove da se ne plaše da će oni izdržati put...
I da sam na filmu sve te scene gledao, teško bih ih zaboravio.
U vama se sve lomi od nemoći u kojoj se nalazite, ali zbog pozicije u kojoj ste, a ja sam bio u komandi 284. brigade na čijem čelu je bio Veiz Šabić, držite se, svjesni da ne smijete pokazati bilo kakvu emotivnu slabost...
Sjećam se te noći i pitanja ko da preuzme čelo kolone. Svi gledaju u Veiza, računajući da on poznaje teren jer je bio komandant iz Konjević Polja.
Kad je Veiz rekao da će on sa svojom brigadom povesti kolonu nastupilo je olakšanje kod mnogih. Krenuli smo negdje oko ponoći".
Na svakoj stopi puta kojim je kolona prošla od Šušnjara do Nezuka, priča Džemail, čekala je smrt.
Umor, glad, jauci nakon granatiranja, haluciniranje saboraca, sve mu to, kada godinama poslije, u koloni Marša mira krene prema Potočarima, izlazi pred oči.
"I sad mi je u glavi 12. juli 1995. godine, kad smo se našli na Kameničkom brdu.
Čujemo srpske vojnike idu kroz Loliće i megafonom pozivaju. "Veize Šabiću predaj vojsku, tvoja žena i djeca su u našim rukama", a onda odjeknu plač djece. Bilo je jezivo, posebno što je Veizova supruga sa dvoje male djece ostala u Potočarima.
Nije se dao pokolebati. Kaže mi: "Džemo naša sudbina je u Božijim rukama, šta nam bude suđeno to će se i dogoditi i idemo naprijed. Pretpostavljao je da se radi o propagandi, što se, kasnije ispostavilo kao istina".
Koja dionica puta je bila najteža, gdje se od umora, gladi, stresa, straha padalo i psihički i fizički, Džemail ni danas, kaže, ne može uprijeti prstom i reći 'eh, ovdje je bilo najteže'.
"I ja, kao i svaki preživjeli učesnik proboja imam svoju priču o tome šta smo sve prošli u tih nekoliko dana i svaka od tih priča je različita, ali, po težini i količini tragedije koju sa sobom nosi, opet, ista.
Još uvijek se pitam kako čovjek preživi trenutke kada pored njega meci od prage dižu zemlju u zrak a on se ne pomiče i čeka koji će od njih označiti kraj njegovog života.
Kako se ostane normalan u trenucima kad pored sebe vidiš teško ranjenog brata, sina, prijatelja, a ne možeš da mu pomogneš, kad vidiš ljude kako u trenucima halucinacije kreću na svoje komandante i saborce vjerujući da su to četnici.
To je pitanje za nauku.
I sad razmišljam zar je moguće da smo u onom paklu nadmudrili četnike na Mramorju koji su nas čekali u ogromnoj zasjedi i umjesto oni nas, mi smo njih zaskočili, zarobili im oficira i MTS.
