Džananović: Borellova tvrdnja da EU ne može ništa Izraelu je netačna!

15.05.2021. 19:29

politicki.ba

Janšin je non-paper, iako mu to nije bila namjera, osvijetlio mnoge odnose i procese, u regionu i EU.

Džananović: Borellova tvrdnja da EU ne može ništa Izraelu je netačna! - slika 1

Razgovarao: Sead Numanović

Evropska unija je u institucionalnoj, političkoj, identitetskoj i svakoj drugoj krizi.

Ali, takva kakva jeste, ona je neuporedivo bolja od stanja u državama zapadnog Balkana.

Alternativa ulasku u EU postoji – već godinama je živimo – poručuje prof. dr. Nerma Džanović, profesorica Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.

Ona trezveno i argumentirano analizira stane Unije, njenu ovisnost o jakim državama svijeta, ali i naš odnos prema integriranju u EU.

Ni crno ni bijelo

Kakvom vidite Evropsku uniju, njenu politiku, te posebno njeno djelovanje na prostoru zapadnog Balkana u Bosne i Hercegovine?

- Pogled na vanjsku politiku, ni u stručnom, ni u naučnom, a pogotovo u praktičnom smislu ne smije biti crno-bijel, već iznijansiran i izbalansiran tako da vrlo jasno možemo vidjeti sve procijepe i pukotine, ali i prilike koje se otvaraju. Gledajući tako, cjelovito, sasvim je jasno da je u krizi i sama Unija i njena vanjska politika. „Geopolitičke Komisije“ koju je nes(p)retna von der Leyen obećala na početku mandata nema ni u tragovima, a vremešni gospodin Borell je čak daleko ispod svega što smo vidjeli od njegove dvije prethodnice. Pod dojmom sam njegove potpuno nesuvisle izjave o tome kako EU ne može zaustaviti Izrael – to je, prije svega, netačno. A zatim i neprihvatljivo defetistički i autodestruktivno samopotcjenjivački. To što on radi je antidiplomatija. Izrael je, naime, jedan od najznačajnijih partnera EU iz reda trećih zemalja, uključen u sve EU programe koji obuhvataju širok spektar aktivnosti, ekonomski tijesno povezan s EU, tako da su mogućnosti izricanja smislenih sankcija, ukoliko za tim postoji volja, izuzetno velike. No, Borrell je u ime EU „kapitulirao“ čak i prije bilo kakvog razmatranja takvih mogućnosti. Potpuni nedostatak odgovornosti i bilo kakve vanjskopolitičke ambicije. Svjedočili smo i njegovoj potpunoj blamaži, u sopstvenoj režiji, u Moskvi i to u vrlo kritičnom trenutku. Personalni politički i diplomatski kapacitet Visokih predstavnika, još od uvođenja ove funkcije Ugovorom iz Amsterdama (1997.), bio je vrlo značajan faktor za izgradnju vanjskopolitičkog identiteta EU i njegovo pozicioniranje.

Zanimljivo je u tom smislu uporediti dva Španca na čelu EU diplomatije – prvog na ovoj funkciji – Javiera Solanu i ovog aktuelnog. Razlika je uistinu dramatična – Solana je, pri tom, imao znatno manje ovlasti unutar same EU, znatno manje instrumenata na raspolaganju, i neuporedivo manje logistike. No, i jedan i drugi su odraz EU u datom trenutku vremena – i bez velikih ovlasti i instrumenata, Solana je iza sebe, tačnije, pred sobom imao i vanjskopolitičku ideju i geopolitičku viziju i lični autoritet. To je ona EU, s početka ovog vijeka, koja je i politički i ekonomski transformirala i integrirala Centralnu i Istočnu Evropu i otvorila vrata za članstvo Turskoj i zapadnom Balkanu.

Tzv. „Sofagate“, prilikom posjete Ankari, je jasno pokazala da se aktuelna liderska struktura u EU ne može funkcionalno dogovoriti niti oko protokolarnih pitanja i prezeansa. Kako je i protokol politika, jasno je da su von der Leyen i Michel, uz prethodno pomenutog Borrella, daleko od profila zvaničnika kakve EU treba na takvim pozicijama.

Ovaj mandat, međutim, ne mora biti u potpunosti protraćen, niz evidentnih neuspjeha samo povećava političku potrebu, čak glad, za brzim uspjesima, koji za države zapadnog Balkana mogu otvoriti neke nove prilike i mogućnosti. Pomno osmišljena i dobro tempirana zajednička diplomatska akcija iz regiona, mogla bi značajno dinamizirati odnose našeg regiona i EU, pogotovo ukoliko je adekvatno podrži i anglo-američka komponenta. Okvir i koncept „stabilizacija i pridruživanje“ koji je EU osmislila za naš region, podbacio je u oba segmenta – region nije ni stabiliziran, a dalje je od EU članstva nego je bio prije 15 godina. Mora se početi raditi na novom okviru i novom konceptu.

Ne ovom „kamilicom“ koju je ponudila Francuska kroz tzv. novu metodologiju, već sasvim novom i originalnom pristupu.

Nakon bure izazvane navodnim „Janšinim 'non-paperom'“, EU je odgovorila svojim „non-paperom“. Šta mislite o tome?

- Janšin je non-paper, iako mu to nije bila namjera, osvijetlio mnoge odnose i procese, u regionu i EU. Ona zlokobna priča o razmjeni teritorija između Srbije i Kosova koju je Borrellova prethodnica Mogherini neiskusno i neoprezno dozvolila, a koja je šematski plan za ostvarenje dva velikodržavna projekta, kako to Dačić već godinama govori za Srbe i Albance - najvažnija naroda Balkana, je zaustavljena bar za neko vrijeme. To ne znači kraj takvih inicijativa, naprotiv, ali EU institucionalno u tome neće sudjelovati bar neko vrijeme, niti će se obazirati na članice koje u tome eventualno dalje budu sudejlovale. Non-paper Evropske unije iznenađujuće je realan i, u ovom trenutku, više namijenjen samim članicama nego regionu, iako je i za nas povoljan i umirujući. No, moram istaknuti da taj non-paper dolazi kao eho vrlo primjerene i precizne reakcije G-7 u kojoj su članice četiri Evropske države, od čega tri EU članice. Također, sve države G-7 sjede u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira u BiH. I po redoslijedu i po sadržaju koji se nadoponio kroz EU non-paper, jasno je da se Unija osjeća jačom i sigurnijom kada politiku i korake potiče anglo-američka komponenta.

Šaljiv, ali vrlo vispren odgovor Mathewa Palmera povodom non-papera Hrvatske i ovog koji je prezentirao Janša, o američkoj podršci Velikoj Bosni, vrlo je jasno vratio politiku u dejtonskom trouglu Sarajevo-Beograd-Zagreb na ono što zaista jesu tzv „dejtonske postavke“, i slovo i duh – granice BiH su neupitne, Zagreb i Beograd se moraju suzdržati od miješanja i biti konstruktivni, a sve eventualne unutrašnje promjene samo mogu ići u pravcu veće funkcionalnosti države BiH i to kroz njene intitucije, ne suprotno. Čini se da je i EU shvatila tu poruku.

EU, neporjecivo, najviše ulaže u zapadni Balkan. Najprisutnija je i u bezmalo svim drugim oblastima. Ipak, nije toliko popularna. Zašto? I u EU-„non-paperu“ priznaje se i razočarenje na zapadnom Balkanu. Zašto Unija nije sposobna ili voljna biti odlučnija i konkretnija?

Sve je to tačno, EU ima izuzetan arsenal vanjskopolitičkih i instrumenata proširenja i po obuhvatu pitanja i politika kojima se bavi, prevazilazi sve ono što drugi akteri mogu, eventualno, ponuditi. Osim toga, EU je tu, njena granica je i naša granica. Razlozi za neuspjeh su, u najkraćim i najjednostavnijim crtama – nekonzistentnost i birokratiziranost politike proširenja. I javnosti i političarima u regionu vrlo je prepoznatljivo kolebanje EU kad je u pitanju proširenje – isprazna retorika „podrške“, iza koje ne stoji stvarna volja i čvrsto opredjeljenje, već samo kupovina vremena. Dosad je, finansijski, uloženo jako puno i kupljeno je taman toliko vremena da proces proširenja zapadnog Balkana poprimi sve karakteristike „turskog scenarija“ – mučnog višedecenijskog procesa s neizvjesnim krajem. Sjeverna Makedonija je kandidat od 2005. i još nije započela pregovore!!! BiH je potencijalni kandidat od 2003. i da bi, samo, dobila kandidatski status mora provesti vrlo zahtjevne ustavne reforme koje bi bile primjerenije za sam finiš procesa pristupanja, a ne njegov predpočetak. Istovremeno, Srbija pod Vučićevim vodstvom je jedan od predvodnika integracija u regionu?!

Ovi primjeri ne ukazuju samo na neuspjeh, već i na nekonzistentnost u EU politici, i različite kriterije i pristupe prema pojedinim zemljama regiona. Isti proces, različiti kriteriji i metodologija praćenja uspjeha, čak dodatno produbljuju krizu na zapadnom Balkanu, pa i jaz između zemalja. BiH je čekala 7 godina da na snagu stupi SSP. Srbija je prije postala kandidat za članstvo nego što je njen SSP uopće stupio na snagu! Sjeverna Makedonija i Albanija su ostavljene na milost i nemilost nakon svega što su postigle. EU nije bez simpatija gledala na promjenu vlasti u Podgorici, iako se vrlo jasno radi o antizapadnom političkom zaokretu. Kosovo nije dobilo obećanu viznu liberalizaciju. Kako bilo ko u regionu može EU shvatati ozbiljno nakon takvih promašaja? Čak ni Srbija koja se izborila za najpovoljniji tretman od strane EU ne pokazuje ni najmanje uvažavanja prema EU kao vanjskopolitičkom akteru – no EU je to tek shvatila kad su u Beogradu osvanuli bilboardi u čast kineskog lidera.

Da bi novac i resursi koje EU ulaže imali ikakav smisao i rezultat, da bi EU (p)ostala relevantna pristup se mora promjeniti, suštinski promjeniti. EU se mora unutar sebe čvrsto odlučiti za proširenje, realne ali i ambiciozne rokove za članstvo, kao i jasne i ujednačene političke kriterije u korist proEvropskih snaga u regionu. To znači da moraju postojati i jasni politički parametri o proEvropskim stavovima – da li je formalna i administrativno-birokratska priprema u sklopu nekog poglavlja jednako vrijedna kao i civiliziran i odgovoran odnos prema prošlosti, međunarodnopravnim obavezama, prema susjedima... Šta su, zaista, fundamenti u procesu priključenja koji trebaju biti prvi, kako je to najavljivala francuska nova metodologija? Njih ne može odrediti birokratija, ali ni loša i nekonzistentna politika. Zato je potpuno nov pristup conditio sine qua non i za EU i za region.

Građani kažu - NE

Da li treba odustati od EU?

- Ako pitate građane – odgovor je NE, jer redovito, preko 70 odsto građana BiH podržava članstvo u EU. Ako pitate političare, odgovor je, također, NE, jer u nepreglednoj masi političkih subjekata u BiH ne postoji niti jedan koji je euroskeptičan ili se izjašnjava protiv EU u bilo kojem obliku. I moj lični odgovor je uvijek konzistentno NE, bez obzira na sve manjkavosti EU, upravo zbog toga što je OVO u čemu živimo alternativa članstvu u EU. Nismo članica, nismo ni blizu, jer nemamo ni status kandidata. Dakle, ako se pitamo šta i kako izgleda bez EU – evo nas, to je to. Ako nam je ovaj nivo demokratskog i ekonomskog razvoja zadovoljavajući, ako je ovaj nivo vladavine prava i općenito razvoja svakog resora najbolje što možemo, mi smo već tu. Nas ni sada ništa ne sprečava da se grebemo za mrvice sa drugih stolova. Takva podrška ne dolazi s tako rigoroznim uvjetima, kao ona koja dolazi od EU, dakle i političari bi mogli odahnuti.

Činjenica je da većina građana u BiH i regionu, ipak, nije zadovoljna aktuelnim stanjem, želi i vjeruje da možemo bolje. Mladi ljudi koji odlaze iz BiH i regiona, odlaze u potrazi za višim standardom života, u svim segmentima, kakav ima EU, ne idu za nekim drugim i drugačijim standardima koji su niži od naših. Sve su to jako važni indikatori stanja svijesti. EU standardi su onaj „bolji život“ kojem se teži. Niko ne želi i ne sanja o EU birokratiji, ni građani u državama članicama nisu time oduševljeni, ali bolje obrazovanje, kvalitetniji i bolje plaćeni poslovi, zaštita na radu, konkurentnost, pristup strukturalnim fondovima, bolji uvjeti života i usluge…sve je to pod krovom EU.

Svake godine, sa svakom generacijom studenata, u različitim međunarodnim okolnostima, predavanja o EU političkom sistemu počinjem s njihovim asocijacijama vezanim za EU i to zabilježimo i fotografiramo, da bi mogli pratiti kao se njihove asocijacije mijenjaju tokom akademske godine, a s moje strane tokom duže od decenije – negativne asocijacije su prisutne i mijenjaju se ovisno o aktuelnostima, dakle, prolaznog su karaktera. Ove pozitivne su, međutim, konstantne.

Postoji, dodatno, i onaj politički impuls koji proizlazi iz širenja velikih blokova poput EU i NATO-a – kad ste u njihovoj blizini, a mi dijelimo granicu s oba bloka, onda je veći dio međunarodne interakcije i neposredna interakcija s prvim susjedom, zapravo vrlo neuravnotežena i na štetu te države – jer se odvija prema pravilima i standardima tih blokova. Mi te standarde moramo prihvatiti i implementirati ih, to je preduvjet svake interakcije, iako ni na koji način, kao nečlanica, ne možemo utjecati na njih niti imamo mehanizam zaštite svojih interesa. Dakle, sve te norme za nas, ipak, važe, iako mi ne sudjelujemo u njihovom oblikovanju. Takva pozicija, pogotovo kad je riječ o malim državama ni politički ni ekonomski nije isplativa, ni dugoročno održiva.

Kinesko-ruska računica

- „Treće zemlje“ – SAD, Kina, Rusija, Turska, zemlje Golfskog zaliva, sve više ulaze na zapadni Balkan. Koliko je to stratesko nastupanje? Da li neka ili neke od njih mogu u skorije vrijeme ponuditi alternativu Uniji?

Ovo jesu akteri koji su na različite načine prisutni i/ili mijenjaju intenzitet i obim svog prisustva, no nijedan od njih ne nudi integraciju i mogućnost da, makar u dugoročnom kontekstu, kao država imate priliku utjecati na njihove odluke. Samim tim nisu alternativa, već jedna od bilateralnih opcija. EU, međutim, takvu mogućnost nudi kroz perspektivu članstva – članstvom odnos s EU postaje uravnoteženiji, a država članica, kolikogod da je mala, ima mehanizme zaštite – direktno kroz faktičko pravo veta u nekim politikama, ili indirektno kroz djelovanje u različitim grupacijama ili koalicijama. To je ogromna razlika između članstva i nečlanstva u EU koja se vrlo često zanemaruje. I ogromna razlika u dinamici i uravnoteženosti odnosa.

Za države zapadnog Balkana, koje po veličini, broju stanovnika i kapacitetima spadaju u male države, a po ekonomskoj snazi su bliže trećem svijetu nego Zapadu, svaki bilateralni odnos s jednim od navedenih aktera je izrazito neuravnotežen, politički ili ekonomski, ili i politički i ekonomski. Bilateralni odnos ne mora, nužno, biti nepovoljan, ali je izrazito neuravnotežen, na štetu zemalja našeg regiona. Samim tim, u ovim odnosima države zapadnog Balkana su ranjive i nemaju adekvatne mehanizme zaštite svojih interesa. Konture takvih odnosa i njihove posljedice se već jasno ocrtavaju u pojedinim zemljama. Kako Crna Gora npr. može zaštiti svoje interese u odnosu s Kinom? Logično da je sada u situaciji da traži pomoć EU.

To nikako ne znači da saradnja nije moguća i poželjna, naprotiv, ali isključivo u onim okvirima koji neće narušiti odnose s EU i koji neće biti inkompatibilni s vanjskopolitičkim stavovima EU. Ovi akteri nisu međusobno slični, niti su slični njihovi odnosi s EU, kao ni motivi djelovanja na zapadnom Balkanu. Studija o usklađenosti vanjskih politika država zapadnog Balkana s vanjskom politikom EU koju sam radila prošle godine i koja je objavljena u saradnji Friedrich Ebert Stiftunga i Vanjskopolitičke inicijative BiH (Foreign Policies in Western Balkans: Alignment with the EU Common Foreign and Security Policy) , ukazuje i na činjenicu da je prisustvo ovih aktera u porastu, ali da nema jednke efekte na strukturalne odnose sa EU.

Prisustvo i djelovanje Sjedinjenih Američkih Država i Turske, npr., nije inkompatibilno s onim što EU očekuje od država zapadnog Balkana, niti su njihovi motivi i efekti remetilački. Isto važi i za države Golfa. Saradnja i projekti s Rusijom i Kinom izazivaju veća odstupanja od vanjskopolitičkog i sigurnosno-odbrambenog smjera EU, ali i u domenu tehničkih standarda.

Međutim, kako je Srbija pokazala i obilno eksploatirala, sama EU je ostavila, uz sve rezerve i proteste koje iskazuje, prostor za takvo djelovanje jer ne insistira na raskidu bilateralnih obaveza sve dok države ne postanu članice. Srbija ima procentualno najveća odstupanja od vanjske politike EU u svojim stavovima, ali to svejedno nije ugrozilo njen status u procesu priključenja. Čak ni nakon što je potpisala Sporazum o slobodnoj trgovini s Euroazijskom ekonomskom unijom i uključila saradnju s Organizacijom za zajedničku sigurnost među prioritete svoje nove strategije nacionalne sigurnosti.

Podijelite:

Facebook X / Twitter