Dvostruka krinka na njegovom licu

Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica

Teško je – vjerovatno nema ništa teže – prihvatiti istinu. Pogotovo u društvu toliko ogrezlom u laž da istina, doista, vrijeđa i uznemirava. Osim toga, privatni, stranački i etnički čardaci ni na nebu, ni na zemlji, vjerovatno nezamisliva bogatstva, nesumnjiva moć utjecanja na procese, strukturu i suštinu vlasti pa i teritorijalno-administrativnu podjelu zemlje Bosne i Hercegovine i sve ostalo što je proizašlo iz dvodecenijskog vrijeđanja zdravog razuma, ponižavanja i omalovažavanja, destrukcije i dekonstrukcije, dokidanja i ukidanja osnovnih ljudskih prava, rasklimano je u temelju jednom jedinom jednostavnom odlukom kojom se afirmiraju vrijednosti koje u cijelom civiliziranom svijetu važe kao normalne, obične i podrazumijevajuće.

U produžetku, odluka koja samo afirmira zdrav razum i ništa više, a naročito reakcije na nju, pokazuju koliko su dijelovi ovog društva zastranili u devijantnost samoobmane koja slovi kao etno-nacionalistički mit.

Film o beznađu

Ako nije bio genocid, čemu onda, tolika buka i galama? Uglavnom sa vladajuće strane ali i opozicije koja, navučena na tanak led između istine i folklornog „etno-patriotizma“, niti smije prihvatiti istinu, niti se smije potpuno prikloniti režimu, jer kakva bi onda bili opozicija?!

Osim toga, koliko god da je mrska Bosna i Hercegovina, njena elastična i rastegljiva administracija u kojoj ima mjesta za sve podobne, njeni neiscrpivi budžeti, tenderi, javne i tajne nabavke, ruke u medu do lakata nikome nisu toliko mrski da bi je se tek tako odrekao i, ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što se teško od meda odlijepiti niko se od BiH neće otcijepiti! Mit o spremnosti ishrane korijenjem i lišćem u ime ostvarenja nekakve ideje demi(s)tificiran je i pao u vodu ako ne sa prvom onda sa drugom ili trećom platom, javnom nabavkom, tenderom... za koje nije trebalo ni kopati korijenje, ni brati lišće, a ni guliti koru sa drveća.

Nadalje, ako nije bio genocid, gdje su ljudi? Zašto je zemlja između gradova ne prazna nego, pusta? Otkud masovne, primarne, sekundarne, tercijarne grobnice? Otkud etnički čisto, doista, više od pola zemlje? Zašto nismo svi suvereni, konstitutivni i legitimni na svim i u svim dijelovima zemlje u kojoj smo rođeni, odrasli i starimo? I da ne nabrajam dalje...

Isto tako, imenovanje i karakterizacija zločina administrativnom odlukom, pa ni zakonom, ne čini zločin ni manjim ni većim, niti tvrdnja da je bio ili nije bio genocid, masovne ubice čini manje „masovnim“ niti manje „ubicama“. Isto vrijedi i za ideologe, planere, egzekutore, skrivatelje, premještatelje i one koji i danas, iz ko zna kojeg razloga, šute o mjestima ukopa ili premještanja hiljada „nestalih“ za kojima mnogo bosanskih i hercegovačkih porodica još uvijek traga.

Kronika nepoznatog

Nadalje, jasno je da nakon početne, euforiji, doista, nema mjesta. Koliko zbog toga to je odluku donijeti relativno lahko u usporedbi sa njenom provedbom. Za provedbu bilo kojeg zakona, podzakonskog akta, pa čak i odluke koji imaju politizirajuće ili inkriminirajuće elemente, potrebne su depolitizirane i dekriminalizirane, doista neovisne, nadstranačke, nadpolitičke, državne institucije i organi koji će tragati, istraživati, dokumentirati i procesuirati počinitelje nedjela. Drugim riječima, odluka je samo prvi korak dugog hoda čak i prema pravu, a kamoli pravdi.

A osim toga, nikakva odluka neće oživjeti mrtve, pronaći nestale, otkriti još neotkrivene zajedničke i masovne grobnice, pohapsiti ubice i zločince, osuditi ih na bilo kakve kazne – jer, odgovarajuće kazne za zločin ovih razmjera niti ima, niti je ljudski zakoni mogu domisliti i odrediti. To je, ponavljam, do institucija, a u institucijama su ljudi. Dakle, do ljudi je.

No, ako nekome, ipak, naumpadne da se upusti u nekakvo otcjepljenje ili, ne daj Bože, rat(!) usprkos ašićare suicidalnosti i potpune (ne)izvjesnosti avanture ili radije pustolovine, onda treba znati da to „nešto“ – otcjepljenje ili rat – nikako za svrhu i cilj nema realizaciju bilo kakvih ideoloških, teritorijalnih, nacionalnih pa ni etničkih nebeskih ciljeva.

Kako god održavanje međuetničkih napetosti uvijek na rubu sukoba i sunovrata u bezdan prije realizacije bilo kakvog vjekovnog sna i nebeskih ciljeva ima za svrhu vrlo svjetovno bogaćenje elita, isto tako i istu svrhu imao bi i zarijećeni nastavak takve politike.

Naime, razlog, svrha i cilj tog unaprijed na propast osuđenog pokušaja su neusporedivo prizemnije prirode: sakrivanje razmjera pljačke i zaštita opljačkanog i pljačkaša.

Unekoliko parafraziranim riječima Vladimira Bulatovića Viba: Kad lopovi počnu da brane ono što su stekli, neće biti ljućih patriota i boraca za otadžbinu.