"Ako bismo sebi dopustili slobodu mogli bismo reći da je Bosna i Hercegovina, ustvari, konfederacija".
Piše: Ćamil Duraković
Uvjeren sam da nikome nije potrebno dodatno objašnjenjavati kakva je demografska, socijalna, ekonomska, politička situacija u Bosni i Hercegovini. Pritom, namjerno izbjegavam spomenuti etiku, čvrsto uvjeren da je kriza morala osnov i suština svih kriza u svim segmentima i domenima življenja u Bosni i Hercegovini.
Sve to što znate pomnožite sa onim što ne znate i dobit ćete približnu sliku stanja Bošnjaka u entitetu Republika Srpska.
Demografski Bošnjaci u entitetu Republika Srpska se broje "na prste", njihov politički uticaj doslovno je bez ikakavih atributa. Drugim riječima, činjenica je da se Bošnjake pokušava, i u velikoj mjeri uspijeva, svesti i definisati kao malobrojnu, manjinsku vjersku zajednicu. Odnedavno, usljed nesmotrenog istupa jednog imama na džumanskoj hutbi, uprkos njegovom priznanju greške i izvinjenju i ta "vjerska zajednica" izložena je pojačanim pritiscima pozivima na saslušanja vjernika u MUP RS-a.
Ekonomski, Bošnjaci su u lošem stanju gotovo, na rubu socijalne potrebe.
Za sve nabrojane karakteristike prostora i vremena, kao i za mnoštvo drugih elemenata stanja u entitetu Republika Srpska (a ne mislim da je i u drugom entitetu bolje), kriva je administrativna organizacija Bosne i Hercegovine i etnički princip vlasti, koji nužno izazivaju i proizvode atmosferu neizvjesnosti i nedoglednog svjetla na kraju ovog tridesetogodišnjeg tunela.
Čini se da entitetu Republika Srpska, ali i entitetu Federacija BiH vrlo malo, ako uopšte treba Bosna i Hercegovina... Institucije Bosne i Hercegovine su mjesto zaposlenja i "papirologije" za entitetsko poslovanje. Administrativni odnos između entiteta unutar Bosne i Hercegovine sve je više - i manje - i administrativan i odnos. Ako bismo sebi dopustili slobodu mogli bismo reći da je Bosna i Hercegovina, ustvari, konfederacija.
Ili, da budem slikovit, iz Banje Luke se ne vidi i ne čuje Sarajevo, a Sarajevu Banja Luka izgleda kao inostranstvo, u najboljem slučaju. Iskreno, atmosfera je takva da je odbojnost prema svemu što dolazi iz Sarajeva i Banje Luke velika i sve veća.
Egzistencijalna klima u Bosni i Hercegovini mora evoluirati najprije u sigurnosnom smislu da bi bilo koji politički i ekonomski potez ostavio trag u svakodnevnom životu. Činjenica je da se nijedan od faktora koji utiču na stanje i situaciju u zemlji neće promijeniti u neko dogledno vrijeme: EU i NATO integracije su na vrlo "dugačkom štapu", socijalna pravda i jednakost svih i svakog stanovnika Bosne i Hercetovime na "svakom pedlju zemlje" su lijep san koji izaziva čeznutljiv osmijeh kod jednih ili histeričan smijeh kod drugih.
U međuvremenu, dok je bošnjačka politika pocijepana između nacionalne (bosanske) i etničke (bošnjačke) i proevropske i proruske, dok se političke stranke i blokovi bore za vlast umjesto za rješenja problema... Bosna i Hercegovina svake godine izgubi cijeli jedan grad mladih i radno i reproduktivno sposobnog stanovništva i tone ka dnu jame u koju je upala početkom devedesetih godina prošlog vijeka.
Nema nikakve sumnje da rješenje položaja, stanja i situacije svih naroda u Bosni i Hercegovini, njenim administrativnim jedinicama, entitetima, poboljšanje socijalnog, ekonomskog stanja svih i svakog stanovnika zemlje te, ultimativno činjeničnog stanja ljudskih prava zajamčenih Poveljom EU o ljudskim pravima i ostalim međunarodnim dokumentima koji su navedeni u preambuli Ustava BiH.
Kako i koliko ja vidim, dva su moguća puta za izlazak iz ove situacije koja prijeti da postane trajno stanje. Prvi, pristupanje Evropskoj uniji i uvođenje pravila ponašanja u skladu sa savremenim standardima, što može djelovati kao katalizator evolucije zakonodavnih i fiskalnih struktura i uticati na ekonomski rast finansiran iz domaćih ili inostranih izvora što bi olakšalo život i unijelo makar malo svjetla i nade u svakodnevicu običnog čovjeka.
Drugi put je naslanjanje ili priklanjanje novom "Istočnom bloku" u nastajanju, što bi nas sve skupa svrstalo u red zemalja sa izrazitim anticivilizacijskim tendencijama, a što bi našu budućnost učinilo još neizvjesnijom.
Jasno je da o nekim pitanjima nema niti je izgledan konsenzus. Isto tako jasno je da je od presudne važnosti dosegnuti odgovore na neka pitanja od kojih zavisi sudbina svih nas. Prije svih, šta je nama, svima nama, Bosna i Hercegovina?
Kako sada stvari stoje o ovom izboru odlučivat će političari, vrlo šarolika skupina ljudi sa najrazličitijim interesima i zanimanjima te upitnim motivima. Hoću reći da se za sudbonosne političke i ekonomske odluke o sadašnjosti i budućnosti zemlje uglavnom neće pitati oni koji bi o tome trebali najviše znati, politolozi i ekonomisti. A morali bi.
