Dritan, Čeda i Vučićeva Srbija

Piše: Damir Rastoder 

Mnogi u Bosni i Hercegovini i regionu će, na prvu loptu, reći da je nemoguće i nepravedno u istu rečenicu uvrstiti ova tri imena.

Ovo i nije dominantno priča o njima, mada je to neizbježno, koliko je tema o zabludama, iluzijama i slabostima bošnjačke, odnosno bosanske politike u cjelini. 

Nikada ranije to nije izgledalo tako vidljivo, manifestno i bolno, kao prilikom obilježavanja 26. godišnjice genocida u Srebrenici.

Iako su Bošnjaci devedesetih godina bili prepušteni na milost i nemilost srpskim vojnim i paravojnim formacijama, koje su i izvršile genocid u Srebrenici, sada su po ko zna koji put, razočarani u međunarodnu zajednicu, ovoga puta, zato što ne sankcioniraju negatore genocida.

Da paradoks bude veći, oni koji nisu spriječili masovna zvjerstva u BiH, a naročito u Srebrenici, imali su više sluha, empatije i demokratskog kapaciteta od sadašnjih zapadnih lidera i briselskih činovnika, od kojih se očekuje da konačno nešto preduzmu prema onima koji ne priznaju odluke međunarodnih sudova. Ondašnja garnitura inostranih političkih lidera je bar zakašnjelo reagirala u kritičnim situacijama i krizama, imala je i jasan stav o tome ko je dželat a ko žrtva, a sada, na početku 21. vijeka dominiraju političari populisti koji više brinu o rejtingu u svojim zemljama, nego o općeprihvaćenim vrijednostima i standardima. 

Za Orbana i Janšu, autokrata Vučić će prije biti partner, zbog poslovnih i političkih interesa, ali i podudarnosti stavova i ideologije, nego bilo koji demokratski lider iz BiH, bio on iz vlasti ili opozicije, iz građanskog ili nacionalnog bloka. Naprosto, međunarodna politička paradigma je okrenuta naglavačke.

A bosanska politika se ponaša po inerciji iz ratnih godina, računajući da je status žrtve dovoljan za podršku i konkretnu akciju međunarodne zajednice. A ona se, kako rekosmo, dramatično promijenila, na gore. 

Zato je potrebno promijeniti i pristup, što znači realno sagledavanje općih prilika, ali i stalan proaktivan angažman.

U konačnom to podrazumijeva oslobađanje od vlastitih iluzija, da će neko i nekada, zbog općih ciljeva, riješiti goleme probleme sa kojima se BiH suočava.

Za početak bi bilo dovoljno da se ne prave i ponavljaju identične, političke greške.

Ovdje ćemo spomenuti tri najsvježije situacije iz naslova teksta. 

Slučaj prvi: Dritan Abazović je boravio u višednevnoj posjeti BiH, uključujući i prisustvo obilježavanju genocida u Srebrenici.

Isti onaj Abazović čijim je glasovima izglasana pročetnička vlada u Crnoj Gori, a kojoj je kumovao nedavno preminuli mitropolit Amfilohije. Uostalom, sastav kabineta je utvrđen u manastiru Ostrog.

Tokom svog boravka u Sarajevu, potpredsjednik crnogorske vlade se više ponašao kao rok zvijezda nego kao ozbiljan političar i državnik. Mediji su izvještavali šta je jeo, pio, koga je sreo, sa kim se grlio. Najtopliji zagrljaj je bio sa dekanom Fakulteta političkih nauka, gdje je Abazović doktorirao. A najgluplju izjavu dao je Semir Efendić, predsjednik Stranke za BiH, koji je ustvrdio, nakon razgovora sa drugom iz studentskih dana, da je Abazović živi dokaz kako se može srušiti vlast poslije 30 godina vladavine.

Da podsjetimo, Abazovićeva koalicija osvojila je 5.53 odsto glasova i svega 4 mandata od 81, koliko skupština broji, a vlast je formirana od preko dvadeset stranaka, podjeljenih u tri izborna saveza.

Najjača grupacija u toj koaliciji je Demokratski front, sa 27 mandata, čiji je lider Andrija Mandić proglašeni četnički vojvoda. 

Dakle, Abazović je stvarno živi dokaz da svaka promjena ne mora apriori biti pozitivna. Potvrdio je to i sam Abazović svojim nevjerovatnim, nezrelim i krajnje čudnim izjavama. 

Najprije je koaliciju sa četnicima počeo da pravda da su i u Bosni, bošnjački političari u savezu sa negatorima genocida, prenebregavajući činjenicu da je to posljedica ustavne konstrukcije, a ne njihovog izbora. Abazović nije morao da pravi koaliciju sa četnicima, ali su oni ipak bili njegov izbor. Dalje, izjava da se “iza svakog nacionalizma krije kriminal” je, najblaže rečeno, djetinjasta fraza, koja bi i prošla nezapaženo da nije izrečena u Sarajevu, koje je ogromnom količinom krvi platilo cijenu srpskog nacionalizma tokom skoro četvorogodišnje opsade.

Iza tog nacionalizma je bila jasna namjera da se satre jedan narod i oduzme tuđa teritorija.