Dr.
Erhan Türbedar,
Neposredno nakon osamostaljenja u
19. ili početkom 20. vijeka, balkanske zemlje počele su voditi politiku
nacionalnog ujedinjenja, odnosno proširenja državnih granica. Podsticaj
neprijateljstava protiv susjeda i sukobi bili su neizbježni zbog sebičnih i
ekspanzionističkih pristupa prema istom komadu zemlje.
Bosna i Hercegovina je bila jedna
od zemalja koja se našla na raskršću ekspanzionističkih tendencija susjednih
zemalja.
Cvetković i Maček, Milošević i
Tuđman, Karadžić i Boban su dijelili Bosnu i Hercegovinu, čije je naslijeđe
ostavilo teške posljedice na društvo ove zemlje.
Danas, odbijajući priznati državu
Bosnu i Hercegovinu, koja postoji oko hiljadu godina, te njen Dan državnosti i
jedinstveni nacionalni identitet Bošnjaka, srpski i hrvatski nacionalisti
pokazuju da na ovu državu gledaju kao na nedovršen posao, i da čekaju pravi
historijski trenutak za finaliziranje svojih velikodržavnih projekata.
Nakon rata i ogromnih ljudskih
stradanja u prvoj polovini 1990-ih, do mira u Bosni i Hercegovini došlo je
potpisivanjem dvaju međunarodnih sporazuma, Vašingtonskog i Dejtonskog mirovnog
sporazuma (DMS). Koliko su Srbija i Hrvatska duboko bile uključene u rat u
Bosni i Hercegovini svjedoči i činjenica da su te dokumente pored predsjednika Bosne
i Hercegovine potpisali i predsjednici susjednih država (Milošević i Tuđman).
Srbija i Hrvatska danas u svojim nacionalnim strategijama poštuju teritorijalni
integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine. Međutim, Beograd i Zagreb i dalje
se masovno miješaju u unutarnje stvari ove zemlje pružajući punu podršku svojim
sunarodnjacima, koji blokiraju rad i funkcioniranje državnih institucija Bosne
i Hercegovine.
Štaviše, u posljednje dvije godine
nacionalistički diskurs u Srbiji koji se razvija oko pojma “srpski svet”, kao i
nacionalistički ispadi hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji nastoji
osvojiti srca desnih birača i uspostaviti sebe kao vođu svih Hrvata (kao što je
bio Tuđman), ne ostavlja previše nade u njegovanje i očuvanje dobrosusjedskih
odnosa.
DMS je osigurao opstanak Bosne i
Hercegovine kao nezavisne države sa svojim međunarodno priznatim granicama.
Ovim sporazumom postavljena je i osnova za reintegraciju države i njezina društva,
ali to se nije dogodilo zbog nedostatka političke volje. Tri konstitutivna
naroda u Bosni i Hercegovini mogu postići konsenzus oko vrlo malo pitanja jer
Bošnjaci vode unitarnu, Srbi separatističku, a Hrvati autonomašku politiku.
Slika postaje kompliciranija s neučinkovitom političkom i administrativnom
strukturom koju je donio DMS i etnički homogeniziranim teritorijima stvorenim
nametanjem političke volje masovnom upotrebom sile, koju je DMS legalizirao.
Bošnjaci bi željeli da se Bosna i
Hercegovina transformira u više demokratsku i više centraliziranu državu,
utemeljenu na evropskim standardima, u kojoj svaki glas ima jednaku težinu.
Srbima je samo stalo do svog entiteta i sanjaju da jednog dana napuste Bosnu i
Hercegovinu. S druge strane, Hrvati tvrde da ih Bošnjaci politički zasjenjuju
unutar FBiH – većeg bosanskohercegovačkog entiteta, pa zahtijevaju još veću decentralizaciju
države kako bi na taj način imali vlastitu samoupravu. Iako je moguće razumjeti
zabrinutost Hrvata u slučaju Komšića, oni bi, u biti, željeli da se formalno
označi teritorij unutar Bosne i Hercegovine za koji misle da pripada Hrvatima,
kao što su Srbi teritorij ocrtali kroz RS - manji entitet ove zemlje.
De facto državni udar koji je u
drugoj polovini 2021. godine pokrenuo srpski član Predsjedništva Bosne i
Hercegovine Milorad Dodik nije slučajan.
Nakon 15 godina prijetnje otcjepljenjem
RS od Bosne i Hercegovine, uz snažnu podršku Rusije – zemlje koja je u
ozbiljnoj geopolitičkoj borbi protiv Zapada, te u snažnoj solidarnosti s
Draganom Čovićem, liderom HDZBiH, Dodik je počeo njegov obračun s ciljem
dovršetka projekta koji je zacrtao Radovan Karadžić - osuđeni ratni zločinac.
Zašto se to događa upravo sada?
Trenutno je svjetski poredak
poljuljan na način čije dugoročne učinke još ne razumijemo u potpunosti.
Nadalje, proces proširenja EU
neslužbeno je zaustavljen, što je pridonijelo usporavanju reformskih procesa
zemalja zapadnog Balkana i njihovom arogantnijem ophođenju jednih prema
drugima.
