Dodik provodi državni udar

Dr. Erhan Türbedar,

Neposredno nakon osamostaljenja u 19. ili početkom 20. vijeka, balkanske zemlje počele su voditi politiku nacionalnog ujedinjenja, odnosno proširenja državnih granica. Podsticaj neprijateljstava protiv susjeda i sukobi bili su neizbježni zbog sebičnih i ekspanzionističkih pristupa prema istom komadu zemlje.

Bosna i Hercegovina je bila jedna od zemalja koja se našla na raskršću ekspanzionističkih tendencija susjednih zemalja.

Cvetković i Maček, Milošević i Tuđman, Karadžić i Boban su dijelili Bosnu i Hercegovinu, čije je naslijeđe ostavilo teške posljedice na društvo ove zemlje.

Danas, odbijajući priznati državu Bosnu i Hercegovinu, koja postoji oko hiljadu godina, te njen Dan državnosti i jedinstveni nacionalni identitet Bošnjaka, srpski i hrvatski nacionalisti pokazuju da na ovu državu gledaju kao na nedovršen posao, i da čekaju pravi historijski trenutak za finaliziranje svojih velikodržavnih projekata.

Nakon rata i ogromnih ljudskih stradanja u prvoj polovini 1990-ih, do mira u Bosni i Hercegovini došlo je potpisivanjem dvaju međunarodnih sporazuma, Vašingtonskog i Dejtonskog mirovnog sporazuma (DMS). Koliko su Srbija i Hrvatska duboko bile uključene u rat u Bosni i Hercegovini svjedoči i činjenica da su te dokumente pored predsjednika Bosne i Hercegovine potpisali i predsjednici susjednih država (Milošević i Tuđman). Srbija i Hrvatska danas u svojim nacionalnim strategijama poštuju teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine. Međutim, Beograd i Zagreb i dalje se masovno miješaju u unutarnje stvari ove zemlje pružajući punu podršku svojim sunarodnjacima, koji blokiraju rad i funkcioniranje državnih institucija Bosne i Hercegovine.

Štaviše, u posljednje dvije godine nacionalistički diskurs u Srbiji koji se razvija oko pojma “srpski svet”, kao i nacionalistički ispadi hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, koji nastoji osvojiti srca desnih birača i uspostaviti sebe kao vođu svih Hrvata (kao što je bio Tuđman), ne ostavlja previše nade u njegovanje i očuvanje dobrosusjedskih odnosa.

DMS je osigurao opstanak Bosne i Hercegovine kao nezavisne države sa svojim međunarodno priznatim granicama. Ovim sporazumom postavljena je i osnova za reintegraciju države i njezina društva, ali to se nije dogodilo zbog nedostatka političke volje. Tri konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini mogu postići konsenzus oko vrlo malo pitanja jer Bošnjaci vode unitarnu, Srbi separatističku, a Hrvati autonomašku politiku. Slika postaje kompliciranija s neučinkovitom političkom i administrativnom strukturom koju je donio DMS i etnički homogeniziranim teritorijima stvorenim nametanjem političke volje masovnom upotrebom sile, koju je DMS legalizirao.

Bošnjaci bi željeli da se Bosna i Hercegovina transformira u više demokratsku i više centraliziranu državu, utemeljenu na evropskim standardima, u kojoj svaki glas ima jednaku težinu. Srbima je samo stalo do svog entiteta i sanjaju da jednog dana napuste Bosnu i Hercegovinu. S druge strane, Hrvati tvrde da ih Bošnjaci politički zasjenjuju unutar FBiH – većeg bosanskohercegovačkog entiteta, pa zahtijevaju još veću decentralizaciju države kako bi na taj način imali vlastitu samoupravu. Iako je moguće razumjeti zabrinutost Hrvata u slučaju Komšića, oni bi, u biti, željeli da se formalno označi teritorij unutar Bosne i Hercegovine za koji misle da pripada Hrvatima, kao što su Srbi teritorij ocrtali kroz RS - manji entitet ove zemlje.

De facto državni udar koji je u drugoj polovini 2021. godine pokrenuo srpski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik nije slučajan.

Nakon 15 godina prijetnje otcjepljenjem RS od Bosne i Hercegovine, uz snažnu podršku Rusije – zemlje koja je u ozbiljnoj geopolitičkoj borbi protiv Zapada, te u snažnoj solidarnosti s Draganom Čovićem, liderom HDZBiH, Dodik je počeo njegov obračun s ciljem dovršetka projekta koji je zacrtao Radovan Karadžić - osuđeni ratni zločinac.

Zašto se to događa upravo sada?

Trenutno je svjetski poredak poljuljan na način čije dugoročne učinke još ne razumijemo u potpunosti.

Nadalje, proces proširenja EU neslužbeno je zaustavljen, što je pridonijelo usporavanju reformskih procesa zemalja zapadnog Balkana i njihovom arogantnijem ophođenju jednih prema drugima.