Piše: Damir Rastoder
Prisustvo Milorada Dodika, kao gosta, na Kongresu vladajuće AK partije u Turskoj, a na poziv Recepa Tayyipa Erdogana, izazvalo je različite reakcije u BiH, od iznenađenja, preko čuđenja, pa sve do razočaranja.
Ali sve naivne i neupućene treba podsjetiti da je samo prije četiri mjeseca Dodik jasno, glasno i transparentno podržao Erdogana na predsjedničkim izborima, mada to niko nije tražio od njega. Mnogi su bili na stanovištu da će ta podrška biti kontraproduktivna, s obzirom na odnos bošnjačke dijaspore u Turskoj prema Dodiku.
Međutim, nije bilo čak ni toga.
To samo govori o zabetoniranoj polarizaciji tamošnjeg društva po vrijednosnim osnovama, koju ni Dodik ne može promijeniti, ili pak o odsustvu bilo kakve empatije prema problemima Bošnjaka u matici.
Kako drugačije objasniti ponašanje biznismena porijeklom sa ovih prostora, koji su Dodiku, prilikom jedne od posjeta Istanbulu, priredili svečani doček uz iće, piće i muziku, nudeći mu i krstarenje Bosforom, ne bi li ga udobrovoljili "da im da neki posao u Rs".
Stara narodna izreka "ljubav za ljubav, a sir za pare" nigdje nema takvo utemeljenje kao među našim ljudima u Turskoj.
Zašto bi Dodik bio neki izuzetak?!
U njihovoj percepciji, on je "prilika za posao", a ne trenutno najveći mrzitelj naroda kome i oni pripadaju.
Ali ovo nije priča o njima.
Ako u njihovom ponašanju i ima neke logike, pa makar bila pogrešna, čak i nemoralna, u vanjskoj politici Turske prema regiji danas je teško pronaći neki osmišljeni i organizirani politički pristup.
Lutanje i konfuzija su jedini izrazi koji bi mogli okarakterizirati tu politiku bez politike.
Ako se vratimo malo u prošlost, nekadašnji ministar vanjskih poslova i premijer Ahmet Dautoglu proklamirao je osnovno pravilo vanjske politike Turske kroz sintagmu "nula problema sa susjedima".
Nekoliko mjeseci nakon toga, skoro sa svim komšijama, izuzev Azerbejdžana, iskrsla su pojedina otvorena pitanja, pa i žestoki nesporazumi. Po sličnoj matrici se vodila i još uvijek vodi vanjska politika prema arapskim zemljama, prenebregavajući stari Ataturkov model koji je isključivao "miješanje u arapske poslove".
Erdogan se itekako miješao, ali tako da je u jednom trenutku ostao sa Katarom kao jedinim saveznikom, dok je odnose sa Saudijskom Arabijom, Egiptom, Bahreinom i UAE doveo do granice pucanja.
