Da li je NATO krivac za agresiju?

Piše: Ahmed Husagić

Budući da imamo konstantne argumentacije od strane Rusije i njihovih simpatizera da je NATO indirektno krivac za rusku agresiju na Ukrajinu smatram da je važno analizirati odnose i pojedine događaje u prošlosti kako bi došli do ispravnog odogovora na ove tvrdnje.

Ovo pitanje je trenutno jedno od najaktuelnijih u vanjsko-političkim debatama.

Počnimo s pričom koja zastupa kritičan stav prema NATO-u.

Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, NATO je izgubio svoj odbrambeni karakter. Alijansa je krenula u istočnu ekspanziju dolazeći na granice Rusije. Ovo je stvorilo osjećaj ugroženosti. Smatra se da je ekspanzija bila kontraproduktiva u odnosu na tadašnje napore koji su predviđali evropsko razoružavanje. Ta ekspanzija je znatno oslabila poziciju UN-a i dovela Putina u situaciju da razmatra odbrambene a trenutno vidimo i agresivne planove. U doba ekspanzije NATO-a 90-tih godina bilo je i američkih stručnjaka za sigurnost koji su smatrali širenje NATO-a na istok velikom greškom. Smatrali su da će to dovesti do porasta nacionalističkih, antizapadnih i militarističih tendencija u Rusiji.

Nasuprot ove argumentacije imamo sljedeće činjenice.

Putinov prethodnik Boris Jeljcin je još 1991. godine kao jedan od dugoročnih ciljeva najavio pristupanje Rusije NATO-u. Kada je Angela Merkel posjetila Putina 2002. godine, pristupanje Rusije NATO-u je i tada bila jedna od tema.

Kasnije je Putin bauk od NATO-a napuhao iz sasvim drugih motiva.

Njegova mantra o NATO-okruženju je činjenično pogrešna.

Rusija se jedva graniči sa NATO-om. Samo preko Estonije, Letonije i kratkog graničnog dijela sa Norveškom.

Također, posljednje proširenje NATO-a na ruskim granicama bilo je prije 16 godina.

Postavlja se pitanje, zašto se onda brinuti o sigurnosnim interesima druge najveće nuklearne sile na svijetu, koju od drugog svjetskog rata niko nije ugrozio i nikada ne bi napao?

Smatram da je veoma važno u ovoj debati sagledavanje čitave situacije iz ugla istočno-evropskih država.

Upravo sa stanovišta država čije bolno iskustvo sa moskovskim imperijalizmom seže u daleku prošlost.

Sjetimo se okupacije istočne Poljske 1939. od strane Crvene armije kao dio pakta Hitler-Staljin. Zatim, gušenje mađarskog ustanka 1956. ili slamanje Praškog proljeća 1968. od strane sovjetskih tenkova.

Sa stanovišta istočne Evrope širenje NATO-a je teklo ovako: Poljska, Mađarska i tadašnja Čehoslovačka htjele su početkom 1990-ih zajedno u EU i u NATO. NATO je to zakočio i postignut je dogovor o nizu reformi koje su ranije bile neophodne. 1994. godine dolazi do ruskih vojnih akcija u prvom čečenskom ratu.

Naravno, to je u velikoj mjeri unijelo strah u istočnoevropske države koje su izvršile pritisak za ulazak u NATO.

Političke stranke koje su se protivile članstvu u NATO-u izgubile su na izborima u Bugarskoj i Slovačkoj. Na referendumu u Mađarskoj 85 posto stanovništva glasalo je za članstvo. 1999. godine Poljska, Češka i Mađarska su pristupile NATO savezu.

U 2004. godini su sljedeće države uspjele ostvariti svoju želju da postanu članice. Slovenija, u kojoj je godinu dana ranije dvije trećine stanovništva glasalo za ulazak u NATO, kao i Slovačka, Bugarska, Rumunija i baltičke države Estonija, Letonija i Litvanija.

Važno je podsjetiti da su baltičke države stekle nezavisnost od Rusije 1918. godine, ali su poput Poljske pripojene Sovjetskom Savezu kao rezultat pakta Hitler-Staljin iz 1939.godine i ostale su sovjetske do 1991.

Ukrajina se odrekla sovjetskog nuklearnog oružja koje je tamo stacionirano 1994. godine. Zauzvrat, Rusija je garantirala suverenitet ukrajinskih granica. Zemlja je htjela ući u NATO 2008. godine, ali je to odbačeno iz obzira prema Rusiji.

Na kraju možemo zaključiti. Sa stanovišta istočnoevropskih članica, NATO je zaštitni kišobran. Za Poljake ili Letonce proširenje na istok nije bila provokacija u pravcu Moskve, već jedino osiguranje protiv nje, što se na primjeru Ukraine i pokazalo kao tačnim.

U istočnoj Evropi nema velike vojne sile, a kamoli nuklearne sile, tako da zaštita od Rusije, druge nuklearne sile na svijetu može biti ostvarena samo kroz jedan veliki savez koji će pružiti zaštitu tim državama. Male istočno-evropske države bez toga ne bi imale nikakve šanse protiv svog velikog i nažalost sve agresivnijeg susjeda.

Na ovom primjeru se mogu povući paralele i sa Bosnom i Hercegovinom i njenim okruženjem i shvatiti koliko ulazak u NATO Bosni i Hercegovini mora biti jedan od primarnih državnih ciljeva.

(Autor je bivši istaknuti funkcioner Socijaldemokratske partije Austrije. Vratio se u Bosnu i Hercegovinu da bi pomogao jačanju države. Osnivač je nevladine organizacije "Snaga domovine")