Crna rupa na Balkanu: Da li je moguć ukrajinski scenario

Stabilnost BiH je ključna za stabilnost Evrope

Danas kada se govori o stabilnosti našeg regiona, uglavnom se misli na prilike u, i oko Bosne i Hercegovine. Stoga je suštinski bitno naglasiti, a to je ono što uglavnom svi prešućuju: stabilnost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države je ključna za stabilnost zapadnog Balkan, a time doprinosi ukupnoj stabilizaciji prilika u Evropi. Ovoga su svjesni manje-više svi igrači, kako oni koji žele stabilnost, tako i oni drugi. Neki će ovdje prigovoriti i reći da je Kosovo, također, izvor nestabilnosti. Kosovo je u znatno povoljnijoj poziciji ako ništa onda zbog bogatstva različitih ruda i minerala koje su procjenjene na oko hiljadu milijardi dolara. Vjerujem da to može biti jedan od razloga zašto je Kosovo bilo u fokusu interesa Zapada 1999. godine i zašto je to još uvijek.

Srbija i Hrvatska ponovo oživljavaju stare dogovore

Ovdje je važno spomenuti pozicije susjednih država: Srbije i Hrvatske. Hrvatska je ostvarila svoje najvažnije vanjskopolitičke ciljeve: NATO i EU. Sada koketira sa Srbijom oživljavajući stare dogovore o podjeli Bosne i Hercegovine. Saradnja Hrvatske i Srbije se operacionalizira preko njihovih puppet političara unutar BiH. Česte su njihove posjete mentorima u Srbiji i Hrvatskoj. Službeno, Srbija i Hrvatska su zabrinute za položaj Srba i Hrvata u BiH. Istovremeno, Srbi i Hrvati zajedno kontroliraju sve važnije institucije, tijela i agencije u BiH.

Ipak, Srbija i Hrvatska su male države u ovoj igri. Njihov manevarski prostor je velik koliko im velike sile dozvole.  Male države obično mogu birati između dvije alternative. Prva je da se jasno i nedvosmisleno stave na stranu i povežu sa jednim od ključnih igrača. Druga alternativa je da ograničeno sarađuju sa svim velikim igračima ne držeći isključivo stranu samo jedne od velikih sila. Prvu alternativu je odabrala Hrvatska, a Srbija drugu. Srbija službeno vodi tzv. politiku više lica. Zainteresirana je za uspostavu dobrih odnosa sa Zapadom i ulazak u EU, dok istovremeno kultivira bliske odnose sa Rusijom, Kinom i Turskom. Zapravo na međunarodnom planu Srbija se tako predstavlja, dok lokalno i dalje uporno podržava politiku koja je aktuelizirana s početka 90-tih.  U konačnici ta politika podsjeća na manipuliranje javnim mišljenjem kako na lokalnom tako na međunarodnom planu.

Da li je ukrajinski scenario moguć

Jedini značajan međunarodni faktor koji otvoreno podržava dezintegracijske snage u BiH je Rusija. Istovremeno, Rusija nema koherentnu politiku kada je riječ o Balkanu. Interesne sfere ruskog djelovanja ovdje su definirane shodno njihovoj udaljenosti od ruske granice. Rusija je zainteresirana da vidi žarišta nestabilnosti što dalje od njenih granica. Bosna i Hercegovina je unutar tzv. Drugog pojasa ruskog direktnog interesa u ovom dijelu Evrope. Prvi pojas čine  Turska, Bugarska, Rumunija i Mađarska. Drugi pojas čine Hrvatska, BiH, Srbija, Crna Gora, Makedonija i Albanija. Unutar trećeg pojasa bi bila, recimo, Njemačka. Oslonac ruske politike na Balkanu je Srbija koju pomaže vojno i energetski. BiH je prostor gdje se ruska politika operacionalizira, populizira, najviše. U posljednje vrijeme često se u javnom diskursu spominje mogućnost prelijevanja efekata ukrajinske krize na zapadni Balkan, odnosno BiH.

Rusija protiv Ukrajine vodi totalni rat koji ima za cilj da porazi njenu vladu te da je eliminira kao politički entitet u sadašnjem kapacitetu. Mirovni pregovori koji se vode neće dati rezultat sve dok se ne promijene ciljevi agresije. Ukoliko bi došlo do konflikta na području zapadnog Balkana, odnosno Bosne i Hercegovine, Rusija ne bi mogla direktno voditi ovakvu vrstu rata. Da ne bi bilo zabune. Opasnost direktnog ruskog miješanja je realna. Pitanje je samo kapaciteta sa kojim Rusija objektivno može biti uključena u eventualni sukob. Zapadni Balkan je duboko unutar sfere interesa NATO i EU. Ta činjenica može otežati ruske operativne sposobnosti koje baš i nisu na nekom zavidnom nivou demonstrirane u Ukrajini. Osim toga vidimo da se ponovo obnavlja sukob u Nagorno-Karabahu. Vojni konflikt u Siriji je samo privremeno zamrznut i može da se pokrene svakog momenta. Tu je i Libija. Pitanje da li Rusija može izdržati eventualno ovoliki pritisak i razvlačenje. Ono što je izvjesno za očekivati je nastavak politike subverzivnog djelovanja, cyber aktivnosti, obavještajnog rada te unaprijeđenja saradnje sa snagama dezintegracije BiH. Rusija ima mogućnost utjecati na trajanje i intenzitet političke krize u BiH. Između ostalog to joj osigurava i pozicija u Vijeću za provođenje mira (PIC).

Sa druge strane, Zapad pod utjecajem dešavanja u Ukrajini je prinuđen da mijenja svoj stav prema krizi u BiH. Gotovo je izvjesno  da na eventualni vojni konflikt na prostoru BiH neće gledati kao na unutrašnji etnički nego šire na konflikt sa Rusijom.  

Nedostatak strateških infrastrukturalnih projekata

Ono što zabrinjava kada je riječ o Bosni i Hercegovini nije toliko mogućnost rata, koliko činjenica da se BiH isključuje iz većine strateških infrastrukturalnih projekata na području zapadnog Balkana koje sponzoriraju EU i Kina. Naprimjer, EU snažno podržava gradnju tzv. Trans-evropske transportne mreže koja bi u okviru Mediteranskog koridora povezala Albaniju i Hrvatsku, odnosno osigurala transportnu povezanost Albanije i Bugarske preko Sjeverne Makedonije. Sa druge strane, Kina podržava povezivanje luke Pirej u Grčkoj i Budimpešte brzom prugom koja prolazi kroz Niš i Beograd.

BiH je dat tračak nade sa tzv. Koridorom Vc koji prolazi kroz BiH i povezuje luku Ploče i Budimpeštu. Sudeći prema dinamici odvijanja radova ovaj projekat u skorijoj budućnosti neće biti dovršen. Nadati je se da će njegova izgradnja trajati kraće nego što je trajala izgradnja Velikog kineskog zida.

Zbog svega navedenog Bosni i Hercegovini prijeti scenario prema kojem ona može ostati bezperspektivna crna rupa zapadnog Balkana. Crna rupa od koje će svijet postepeno dići ruke, a unutar koje će pojedini lokalni političari i dalje voditi politiku popuštanja i zatezanja konopca, sve tako u krug, dok se boje ne rastope ili dok ih narod ne otjera.

 (Autor je doktor pravnih nauka i profesor Međunarodnog i komparativnog prava na Prince Mohammad Bin Fahd University, Kraljevina Saudijska Arabija)