Čitajući Predodređenje

politicki.ba

"Nikad nisam shvatao ljude koji čitaju o ljubavi a ne vole, čitaju o ratu a ne ratuju, čitaju o sudbini a ne vjeruju..."

Piše: Ajdin TInjak

 

Ne znam gdje sam to pročitao ili čuo ili ko je rekao ili je to samo spoznaja - bolje ne čitati nego čitati svašta -  ali misao se uvijek zakoluta u glavi kada mi se u ruci nađu ukoričene tuđe misli. Pitanje je kako znati da je nešto „svašta“ i da je bolje ostati u stanju dosegnutog neznanja nego sopstveno nerazumijevanje isprljati pogrešnim? Neznanje vodi ka spoznaji. Spoznaja ka višem cilju. A viši cilj ka razumijevanju sopstvenog bitka. 

Zato nikad nisam shvatao ljude koji čitaju o ljubavi a ne vole, čitaju o ratu a ne ratuju, čitaju o sudbini a ne vjeruju... 

Možda je moje pravilo „20 stranica“ koje dam svakoj knjizi pogrešno, ali ako na tih prvih desetak listova nije napisano nešto što vodi ka onom posljednjem – razumijevanju sopstvenog bitka, odbacujem. 

San me počeo svladavati na 64. stranici Predodređenja - Sanjam mjesta koja nisam posjetio, bitke koje nisam vidio i ljude za koje nikada nisam čuo, a kamoli ih sreo i upoznao... 

Ustvari već na šestoj bio sam spreman ako treba i „ispravno pogriješiti“! (Ako je bilo ispravno – nikad u životu nisam uradio ništa ispravnije, a ako je bilo pogrešno nikad u životu nisam ispravnije pogriješio.) 

Čekajući pobjedu Dezitijata 

Vreli augustovski dan u Konjicu ničim nije dao naslutiti gomilanje oblaka u večernjim satima koji su prijetili da se promocija romana Predodređenje premjesti iz Ljetnog kina u zatvoreni prostor. Koja kap kiše i blag povjetarac napraviše još ugodniju atmosferu i ostavi nas na ljetnoj pozornici Doma kulture. 

Baton i Oktavijan imali su dijalog s replikama koje su izgovarali oni prije njih, kao i oni poslije njih. Identičan. S istim dramskim pauzama. Didaskalijama. Oktavijan bi rekao: „Moje će biti ono što se ne može ponijeti, zemlja, zrak i voda“, a Baton bi odgovorio: „Svi koji su ovu zemlju htjeli u njoj su i završili, oni su nju htjeli, a ona je njih dobila“. Baton je poslije trofejno odveden u Rim. Grčki i rimski historičari zabilježili su da se ilirski ratnici nisu predavali Rimljanima i da su sami sebi oduzimali život mačevima... (Našu historiju niko nije pisao.) 

Krv zbog slanih vrela kod Konjica se nastavljala prolijevati. Pobijedili su Autarijati. Ne ratuje se, ali se gine. Pa bi onda pobijedili Dalmati. Nije primirje nego zatišje. Pa Antarijati. Ljudi lude napoprijeko, naprečac, od muke. Pa neki drugi, strani... Čekali bi dvadesetak godina da rat postane samo riječ koja nema značenje i onda bi ponovo „daorsone“ pretvarali u ruševine.

Šćućureni u prikrajku Drijeva trga još čekamo na pobjedu Dezitijata! 

Kakva je sreća da nas dubrovački sud oslobodi kao tri robinje iz Bosne - Grlicu, Stojnu i Tvrdisavu - koje su uspjele dokazati da su kršćanke i da potječu iz kršćanskog kraja, ako bi se morali odreći vlastitog identiteta? Nije sreća vrijedna skidanja okova. Bosna nije samo zemlja i nije samo narod; zavičaj i domovina; Bosna je prije svega stanje duha, misao prelijepa i ideja plemenita, zdrav organizam usred tumora.   

Kad ustane Satana... 

Kroz karavansku stanicu i carinarnicu u Konjicu 16. juna 1382. godine prošla je trgovačka karavana za Dubrovnik. Uzima se da je to prvi pisani spomen Konjica i danas se svečano obilježava kao Dan općine. Nekoliko mjeseci poslije, 3. novembra 1382.  bezimena robinja iz Bosne pred dubrovačkim vlastima izjavila je da je kupljena u Konjicu „od Ivana, carinika gospodina kralja bosanskog“. Njeno Predodređenje ju je naučilo da bude strpljiva i mislena i da će joj bol biti od koristi. Ako živiti znači prihvatiti bol i nositi je sa sobom, onda živim... A ako ne znači onda sve manje živim, a sve više umirem. Sreća je za nju bila stvar izbora. Završila je (trofejno!?) u Firenci ili negdje drugdje na Apeninskom poluotoku. 

Koliko su dubrovački trgovci dali za carinikovu robinju, jesu li išta dali, je li im Ivan u zamjenu za neku vrjednotu iz tovara dao robinju... nije ostalo zapisano. (Našu historiju niko nije pisao!)

Znamo li kada je počelo naše prokletstvo? 

Od prve ravnodnevnice? Dan je kao noć. Od vremena kada dan ide naniže? Ili naše prokletstvo tek treba doći? Onog časa kada Bog da život svakoj stvorenoj stvari i one se vrate svom prethodnom postojanju, ali će sve posjedovati moć govora i kada Bog da da ustane Satana, na čiji će pogled svako stvorenje biti kao mrtvo zbog straha od strašnog oblika njegove pojave? 

Hoće li Bog biti zadovoljan da ne vidimo tu neman tog dana? Hoće li nas oživjeti kao prokletnike? Ako svjesno tražimo Boga, sami, opsjenjeni sobom, uglavnom u ovom svijetu, razočarani njegovim strahotama, pravdom, bolestima, ratovima, smrtima, čeka li nas manja kazna nego da ga tražimo nesvjesno – u medovini, u vinu, u ženama, u bogatstvu...? Progovara li sada Antikrist: „U Bogu je objavljeno neprijateljstvo prema životu, prema prirodi, prema volji za životom... Porijeklo čovjeka više ne izvodimo iz duha, iz božanstva... smještamo ga među životinje... Čovjek je najjača životinja jer je najlukaviji, odatle njegova duhovnost... Čovjek je velika skrivena namjera životinjskog razvitka...“? Ako progovara, možda je onda neman strašnog oblika u času oživljenja čovjek? 

Moje me Predodređenje nauči da je u mnoge stvari potrebno najprije vjerovati da bi razumijevanje došlo kasnije. Dok se budem penjao na Zelenu glavu, potražit ću Učitelja na sredini sajle (na jednoj strani konopca je ono što čovjek zamišlja da njegov život jeste, a na drugoj ono što bi ljudi voljeli da njihov život bude. Na sredini tog konopca sjedi Učitelj da ti pokaže istinu) i pitati za mišljenje o Baphometu. (Ako Učitelj već nije na trgu pod Biogradom, samo ga od zabavljača na žici niko niti sluša niti gleda?) 

Ezan je zaustavio ugodan razgovor na ljetnoj pozornici. Mi u Domu kulture slušali smo poziv na molitvu iz Gradske i Vardačke džamije. Oni na drugoj obali Neretve, bliže Ćupriji, čuli su mujezina i sa Čaršijske, Repovačke i Tekijske. 

Zlato u boji krvi 

Tišinu nakon ezana prekinu Huseinov glas: „Ako me Allah Uzvišeni, počasti uspjehom, neće biti dobro samo meni. Bit će dobro, tako mi Boga Jedinog i onom zadnjem paščetu u avliji zadnjeg zimije u Bosni.“ Uslijedio je zatim već poznati dijalog. Ovaj put sa Sultanom. Sultan bi rekao: „Moje će biti ono što se ne može ponijeti, zemlja, zrak i voda“, a Husein bi odgovorio: „Svi koji su ovu zemlju htjeli u njoj su i završili, oni su nju htjeli, a ona je njih dobila“.  

Poneko iz publike aplauzom bi prekidao dramsku radnju. Ometao. Izgledalo je bezopasno ali se Husein u jednom trenutku sapleo i pao pred izbezumljenu masu. Poslije je trofejno  odveden u Tursku. Sultan mu je zabranio da se ikada više vrati u Bosnu. (Trofej nikako da ostane u Bosni!) Neki historičari zabilježili su da je Husein bogatstvo i moć crpio iz krivotvorenih austrijskih banknota, ali kako smo već naučili – našu historiju niko nije pisao. Tragači za zlatom nastavili su kopati po Bosni. Kada se od krvi i crijeva  boja zlata više nije mogla prepoznati, ulicama su tumarali ljudi vukući za sobom leševe koje su slagali na gomilu i spaljivali ih, te vadili zlatnike iz pepela. 

Poslije oblaka dolazi sunce. Predodređenje? U Jeruzalemu je pola sata prije ponoći. Isto kao i u Istanbulu. U Bosni će tek biti za sat. Ali, ja o vremenu nemam pojma. 


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.