"Nikad nisam shvatao ljude koji čitaju o ljubavi a ne vole, čitaju o ratu a ne ratuju, čitaju o sudbini a ne vjeruju..."
Piše: Ajdin TInjak
Ne
znam gdje sam to pročitao ili čuo ili ko je rekao ili je to samo spoznaja -
bolje ne čitati nego čitati svašta - ali
misao se uvijek zakoluta u glavi kada mi se u ruci nađu ukoričene tuđe misli. Pitanje
je kako znati da je nešto „svašta“ i da je bolje ostati u stanju dosegnutog
neznanja nego sopstveno nerazumijevanje isprljati pogrešnim? Neznanje vodi ka
spoznaji. Spoznaja ka višem cilju. A viši cilj ka razumijevanju sopstvenog
bitka.
Zato
nikad nisam shvatao ljude koji čitaju o ljubavi a ne vole, čitaju o ratu a ne
ratuju, čitaju o sudbini a ne vjeruju...
Možda
je moje pravilo „20 stranica“ koje dam svakoj knjizi pogrešno, ali ako na tih
prvih desetak listova nije napisano nešto što vodi ka onom posljednjem – razumijevanju
sopstvenog bitka, odbacujem.
San
me počeo svladavati na 64. stranici Predodređenja - Sanjam mjesta koja nisam
posjetio, bitke koje nisam vidio i ljude za koje nikada nisam čuo, a kamoli ih
sreo i upoznao...
Ustvari
već na šestoj bio sam spreman ako treba i „ispravno pogriješiti“! (Ako je
bilo ispravno – nikad u životu nisam uradio ništa ispravnije, a ako je bilo
pogrešno nikad u životu nisam ispravnije pogriješio.)
Čekajući
pobjedu Dezitijata
Vreli
augustovski dan u Konjicu ničim nije dao naslutiti gomilanje oblaka u večernjim
satima koji su prijetili da se promocija romana Predodređenje premjesti iz
Ljetnog kina u zatvoreni prostor. Koja kap kiše i blag povjetarac napraviše još
ugodniju atmosferu i ostavi nas na ljetnoj pozornici Doma kulture.
Baton
i Oktavijan imali su dijalog s replikama koje su izgovarali oni prije njih, kao
i oni poslije njih. Identičan. S istim dramskim pauzama. Didaskalijama. Oktavijan
bi rekao: „Moje će biti ono što se ne može ponijeti, zemlja, zrak i voda“, a Baton
bi odgovorio: „Svi koji su ovu zemlju htjeli u njoj su i završili, oni su nju
htjeli, a ona je njih dobila“. Baton je poslije trofejno odveden u Rim. Grčki i
rimski historičari zabilježili su da se ilirski ratnici nisu predavali
Rimljanima i da su sami sebi oduzimali život mačevima... (Našu historiju niko
nije pisao.)
Krv
zbog slanih vrela kod Konjica se nastavljala prolijevati. Pobijedili su
Autarijati. Ne ratuje se, ali se gine. Pa bi onda pobijedili Dalmati. Nije
primirje nego zatišje. Pa Antarijati. Ljudi lude napoprijeko, naprečac,
od muke. Pa neki drugi, strani... Čekali bi dvadesetak godina da rat postane
samo riječ koja nema značenje i onda bi ponovo „daorsone“ pretvarali u
ruševine.
Šćućureni
u prikrajku Drijeva trga još čekamo na pobjedu Dezitijata!
Kakva
je sreća da nas dubrovački sud oslobodi kao tri robinje iz Bosne - Grlicu,
Stojnu i Tvrdisavu - koje su uspjele dokazati da su kršćanke i da potječu iz
kršćanskog kraja, ako bi se morali odreći vlastitog identiteta? Nije sreća
vrijedna skidanja okova. Bosna nije samo zemlja i nije samo narod; zavičaj i
domovina; Bosna je prije svega stanje duha, misao prelijepa i ideja plemenita,
zdrav organizam usred tumora.
Kad
ustane Satana...
Kroz
karavansku stanicu i carinarnicu u Konjicu 16. juna 1382. godine prošla je
trgovačka karavana za Dubrovnik. Uzima se da je to prvi pisani spomen Konjica i
danas se svečano obilježava kao Dan općine. Nekoliko mjeseci poslije, 3.
novembra 1382. bezimena robinja iz Bosne
pred dubrovačkim vlastima izjavila je da je kupljena u Konjicu „od Ivana,
carinika gospodina kralja bosanskog“. Njeno Predodređenje ju je naučilo da bude
strpljiva i mislena i da će joj bol biti od koristi. Ako živiti znači
prihvatiti bol i nositi je sa sobom, onda živim... A ako ne znači onda sve
manje živim, a sve više umirem. Sreća je za nju bila stvar izbora. Završila
je (trofejno!?) u Firenci ili negdje drugdje na Apeninskom poluotoku.
Koliko
su dubrovački trgovci dali za carinikovu robinju, jesu li išta dali, je li im
Ivan u zamjenu za neku vrjednotu iz tovara dao robinju... nije ostalo zapisano.
(Našu historiju niko nije pisao!)
Znamo
li kada je počelo naše prokletstvo?
Od
prve ravnodnevnice? Dan je kao noć. Od vremena kada dan ide
naniže? Ili naše prokletstvo tek treba doći? Onog časa kada Bog da život
svakoj stvorenoj stvari i one se vrate svom prethodnom postojanju, ali će sve
posjedovati moć govora i kada Bog da da ustane Satana, na čiji će pogled svako
stvorenje biti kao mrtvo zbog straha od strašnog oblika njegove pojave?
Hoće
li Bog biti zadovoljan da ne vidimo tu neman tog dana? Hoće li nas
oživjeti kao prokletnike? Ako svjesno tražimo Boga, sami, opsjenjeni
sobom, uglavnom u ovom svijetu, razočarani njegovim strahotama, pravdom,
bolestima, ratovima, smrtima, čeka li nas manja kazna nego da ga tražimo
nesvjesno – u medovini, u vinu, u ženama, u bogatstvu...? Progovara li
sada Antikrist: „U Bogu je objavljeno neprijateljstvo prema životu, prema
prirodi, prema volji za životom... Porijeklo čovjeka više ne izvodimo iz duha,
iz božanstva... smještamo ga među životinje... Čovjek je najjača životinja jer
je najlukaviji, odatle njegova duhovnost... Čovjek je velika skrivena namjera
životinjskog razvitka...“? Ako progovara, možda je onda neman strašnog oblika u
času oživljenja čovjek?
Moje
me Predodređenje nauči da je u mnoge stvari potrebno najprije vjerovati da
bi razumijevanje došlo kasnije. Dok se budem penjao na Zelenu glavu,
potražit ću Učitelja na sredini sajle (na jednoj strani konopca je ono što
čovjek zamišlja da njegov život jeste, a na drugoj ono što bi ljudi voljeli da
njihov život bude. Na sredini tog konopca sjedi Učitelj da ti pokaže istinu)
i pitati za mišljenje o Baphometu. (Ako Učitelj već nije na trgu pod Biogradom,
samo ga od zabavljača na žici niko niti sluša niti gleda?)
Ezan
je zaustavio ugodan razgovor na ljetnoj pozornici. Mi u Domu kulture slušali
smo poziv na molitvu iz Gradske i Vardačke džamije. Oni na drugoj obali
Neretve, bliže Ćupriji, čuli su mujezina i sa Čaršijske, Repovačke i Tekijske.
Zlato
u boji krvi
Tišinu
nakon ezana prekinu Huseinov glas: „Ako me Allah Uzvišeni, počasti uspjehom,
neće biti dobro samo meni. Bit će dobro, tako mi Boga Jedinog i onom zadnjem
paščetu u avliji zadnjeg zimije u Bosni.“ Uslijedio je zatim već poznati
dijalog. Ovaj put sa Sultanom. Sultan bi rekao: „Moje će biti ono što se
ne može ponijeti, zemlja, zrak i voda“, a Husein bi odgovorio: „Svi koji
su ovu zemlju htjeli u njoj su i završili, oni su nju htjeli, a ona je njih
dobila“.
Poneko
iz publike aplauzom bi prekidao dramsku radnju. Ometao. Izgledalo je bezopasno
ali se Husein u jednom trenutku sapleo i pao pred izbezumljenu masu. Poslije je
trofejno odveden u Tursku. Sultan mu je
zabranio da se ikada više vrati u Bosnu. (Trofej nikako da ostane u Bosni!)
Neki historičari zabilježili su da je Husein bogatstvo i moć crpio iz
krivotvorenih austrijskih banknota, ali kako smo već naučili – našu historiju
niko nije pisao. Tragači za zlatom nastavili su kopati po Bosni. Kada se od
krvi i crijeva boja zlata više nije
mogla prepoznati, ulicama su tumarali ljudi vukući za sobom leševe koje su
slagali na gomilu i spaljivali ih, te vadili zlatnike iz pepela.
Poslije
oblaka dolazi sunce. Predodređenje? U Jeruzalemu je pola sata prije ponoći. Isto
kao i u Istanbulu. U Bosni će tek biti za sat. Ali, ja o vremenu nemam pojma.