Piše: Ajdin TInjak
Ne znam gdje sam to pročitao ili čuo ili ko je rekao ili je to samo spoznaja - bolje ne čitati nego čitati svašta - ali misao se uvijek zakoluta u glavi kada mi se u ruci nađu ukoričene tuđe misli. Pitanje je kako znati da je nešto „svašta“ i da je bolje ostati u stanju dosegnutog neznanja nego sopstveno nerazumijevanje isprljati pogrešnim? Neznanje vodi ka spoznaji. Spoznaja ka višem cilju. A viši cilj ka razumijevanju sopstvenog bitka.
Zato nikad nisam shvatao ljude koji čitaju o ljubavi a ne vole, čitaju o ratu a ne ratuju, čitaju o sudbini a ne vjeruju...
Možda je moje pravilo „20 stranica“ koje dam svakoj knjizi pogrešno, ali ako na tih prvih desetak listova nije napisano nešto što vodi ka onom posljednjem – razumijevanju sopstvenog bitka, odbacujem.
San me počeo svladavati na 64. stranici Predodređenja - Sanjam mjesta koja nisam posjetio, bitke koje nisam vidio i ljude za koje nikada nisam čuo, a kamoli ih sreo i upoznao...
Ustvari već na šestoj bio sam spreman ako treba i „ispravno pogriješiti“! (Ako je bilo ispravno – nikad u životu nisam uradio ništa ispravnije, a ako je bilo pogrešno nikad u životu nisam ispravnije pogriješio.)
Čekajući pobjedu Dezitijata
Vreli augustovski dan u Konjicu ničim nije dao naslutiti gomilanje oblaka u večernjim satima koji su prijetili da se promocija romana Predodređenje premjesti iz Ljetnog kina u zatvoreni prostor. Koja kap kiše i blag povjetarac napraviše još ugodniju atmosferu i ostavi nas na ljetnoj pozornici Doma kulture.
Baton i Oktavijan imali su dijalog s replikama koje su izgovarali oni prije njih, kao i oni poslije njih. Identičan. S istim dramskim pauzama. Didaskalijama. Oktavijan bi rekao: „Moje će biti ono što se ne može ponijeti, zemlja, zrak i voda“, a Baton bi odgovorio: „Svi koji su ovu zemlju htjeli u njoj su i završili, oni su nju htjeli, a ona je njih dobila“. Baton je poslije trofejno odveden u Rim. Grčki i rimski historičari zabilježili su da se ilirski ratnici nisu predavali Rimljanima i da su sami sebi oduzimali život mačevima... (Našu historiju niko nije pisao.)
Krv zbog slanih vrela kod Konjica se nastavljala prolijevati. Pobijedili su Autarijati. Ne ratuje se, ali se gine. Pa bi onda pobijedili Dalmati. Nije primirje nego zatišje. Pa Antarijati. Ljudi lude napoprijeko, naprečac, od muke. Pa neki drugi, strani... Čekali bi dvadesetak godina da rat postane samo riječ koja nema značenje i onda bi ponovo „daorsone“ pretvarali u ruševine.
Šćućureni u prikrajku Drijeva trga još čekamo na pobjedu Dezitijata!
Kakva je sreća da nas dubrovački sud oslobodi kao tri robinje iz Bosne - Grlicu, Stojnu i Tvrdisavu - koje su uspjele dokazati da su kršćanke i da potječu iz kršćanskog kraja, ako bi se morali odreći vlastitog identiteta? Nije sreća vrijedna skidanja okova. Bosna nije samo zemlja i nije samo narod; zavičaj i domovina; Bosna je prije svega stanje duha, misao prelijepa i ideja plemenita, zdrav organizam usred tumora.










