Razgovarao: Amir Husrep
Halid
Bulić rođen je 1985. godine u Tuzli. Studirao je bosanski, hrvatski i srpski
jezik i književnosti naroda Bosne i Hercegovine na Filozofskom fakultetu u
Sarajevu. Dobitnik je Plakete Filozofskog fakulteta u Sarajevu za izvanredne
rezultate postignute tokom studija.
Član je
međunarodnih naučnih lingvističkih udruženja Slavic Linguistic Society i
Societas Linguistica Europaea te dopisni član Bosanskohercegovačko-američke
akademije nauka i umjetnosti (BHAAAS).
Objavio
je naučne knjige Iz morfologije i sintakse savremenog bosanskog
jezika (Slavistički komitet, Sarajevo, 2011), Teme iz lingvističke bosnistike (Institut za
bosanski jezik i književnost, Tuzla, 2016), Pragmatički aspekti romana Ponornica Skendera Kulenovića (Institut za bosanski jezik i
književnost, Tuzla, 2018), Pragmatika (Bookline,
Sarajevo, 2019, u koautorstvu sa Sabinom Bakšić), Nove teme iz lingvističke bosnistike (Institut za
bosanski jezik i književnost, Tuzla, 2019), knjigu poezije Televizionar (PrintCom, Tuzla, 2011) te preko
šezdeset naučnih i stručnih radova.
Profesor
Bulić za politicki.ba govori o važnosti jezika, normiranju, govoru političara,
'ošišanoj latinici'...
Stalno preispitivanje
Kada
čujete nekog političara da nepravilno izgovara ili upotrebljava određeni izraz,
šta Vam prvo padne na pamet? Da li njihovo eventualno neznanje ima utjecaja na
nas i možda naš govor?
- Političari su važni jer sudjeluju u
procesima u kojima se donose odluke koje se tiču cijele zajednice. Najvažnije
je da taj posao rade dobro. Ne moraju biti jezički stručnjaci ni vrhunski
govornici. Zamislite kolika bi šteta bila kada bi neki političar koji je,
naprimjer, stasao u inozemstvu pa nije najvještiji s bosanskim jezikom ili je
neki inžinjer koga njegovo vrhunsko inžinjersko školovanje nije baš vodilo
putem lijepe književnosti, retorike i stilske raznolikosti – usljed
nesigurnosti u izražavanju počeo izbjegavati “miješanje u svoj posao” i ne
sudjelovati u diskusijama koje ga se tiču. To bi bila zloupotreba – u odnosu na
to pravopisne, pravogovorne i stilske greške izgledaju kao sitnica.
Što se mene tiče, kad čujem da
političari ne govore u skladu s normama standardnog jezika, najprije sebi
postavim pitanje je li tako možda bolje. Kao neko ko poučava mlade ljude
(između ostalog i) standardnom jeziku i ko se aktivno uključuje u procese
normiranja te jezičkog planiranja i menadžmenta, stalno preispitujem prirodu i
granice i razmišljam o opravdanosti pojedinih normativnih rješenja i uvjerenja
o jeziku. (Više o tome možete pročitati na mom blogu na www.halidbulic.ba.) Ako zaključim da je
bolje bilo da su dotični političari ipak govorili standardnim jezikom, onda
pomislim da su pred javnost izašli nepripremljeni i da imaju loše savjetnike.
Dalje ne preispitujem, mada je možda i ta nepripremljenost bila s opravdanim
razlogom. Prilikom priprema za važne nastupe političari mogu angažirati
lingvističkog konsultanta, ali to bi trebali platiti svojim novcem, a ne
budžetskim, jer je riječ o ličnom razvoju. U svakom slučaju, stručna pomoć može
biti rješenje.
Vjerujem da izražavanje političara nema
naročit utjecaj na izražavanje ostalih govornika, pa tako ni njihovi lapsusi
ili neslijeđenje jezičkih normi. Oni se ne doživljavaju kao uzori stila. Mnogo
više utjecaja na formiranje jezičkih osobina drugih ljudi imaju novinari,
kolumnisti i književnici, a u njihovim tekstovima i izjavama može biti i više
nepismenosti nego u tekstovima i izjavama političara.
Izražavanje političara može utjecati na
nas na drugi način. Budući da su političari popularna tema i stalno pod lupom
medija, njihovi se lapsusi ili sporadično upotrijebljeni neobični ili
nestandardni izrazi često predstavljaju kao nacionalna katastrofa. To omogućava
da “svaka zvijer pokaže svoj trag”, odnosno tada zajednica dobije priliku da u
internetskim komentarima “hrabro” dokazuje da je neko nedostojan položaja i
službe koju vrši, da donosi zaključke o porijeklu ili društvenoj vrijednosti,
dodjeljuje etikete i uvrede ili na drugi način širi govor mržnje. Tako nam greške političara mogu pokazati kolika je
naša netolerancija prema drugom i drukčijem i kakvi smo, ustvari, prikriveni
zlostavljači. Naravno, nismo svi jednaki, nemamo svi iste stavove u vezi s
jezikom i tolerancijom, ali mislim da bi novinari, “zaštitnici demokracije”,
kojima, po prirodi posla, teško promaknu tuđe greške, trebali imati zdrave
stavove u vezi s jezičkom raznolikošću i tolerancijom i da bi oni mogli biti
najbolji propagatori ovih vrijednosti. U vezi s tim mogu im se organizirati i
neki stručni seminari. U praksi,
pak, mediji su ponekad – ne bih rekao uvijek – pristrani i skloni izvrgavati
ruglu one koji su im na neki način protivnici ili konkurencija, dok o onima
koji su im saveznici ili naručioci mudro šute. Time, naravno, opet više govore
o sebi.
Koliko
je bitan javni govor? Kakve su moguće posljedice grešaka u javnom govoru?
- Više činilaca određuje koliko je javni
govor bitan, ali, u suštini, bitan je onoliko koliko ga javnost doživljava
bitnim. Prije svega, važan je sadržaj. Većini zajednice važnije je kako stojimo
s pandemijom i vakcinama nego ko će biti direktor neke osnovne škole. Važan je
i onaj ko govori, koliko mu se vjeruje, koliko je poznat, kakva mu je
reputacija, koliko je već pristran ili kompromitiran u vezi s određenim
pitanjima, koliko je stručan... Ne može se, naprimjer, očekivati da se čuje
išta dobro o bosanskom jeziku od ljudi koji su mu osvjedočeni protivnici. Govor
takvih ljudi može biti važan njihovim istomišljenicima kao “još jedan dokaz”,
ali i protivnicima, kao “očigledan primjer” protivničkog djelovanja. Važno je i
odakle se govori, odnosno je li riječ o govoru koji se neposredno drži
okupljenoj grupi ili je riječ o obraćanju putem radija, televizije ili nekog
drugog oblika prijenosa ili je, pak, riječ o tekstu na vlastitoj internetskoj
stranici ili društvenoj mreži.
Mediji objavljuju šta hoće i ne može baš
svako pristupiti svakom mediju. Ne može svačiji govor postati javni na taj
način. Barem kad su jezičke teme u pitanju, pojedini mediji imaju svoje
“privatne eksperte”, koje pitaju kad žele čuti “stručno mišljenje”, tačnije kad
žele potvrdu narativa koji inače zastupaju. Nema drugog mišljenja. Mnogi se o
jezičkim pitanjima raspituju kod historičara, književnih kritičara i
teoretičara, političkih analitičara i “nacionalnih radnika”, promovirajući ih u
eksperte. Sve su to činioci koji utječu na važnost javnog govora.









