Bošnjaci zaslužuju izvinjenje političara čije izjave štete bosanskohercegovačkog društvu

U edebu i etici Bošnjaka muslimana nema mjesta za rušenje i skrnavljenje tuđih vjerskih objekata, simbola, te drugih stvari koje neko smatra svetim. Prisutan je adet da se pazi i na osjećaje drugoga i drugačijeg, što je tekovina koju Bošnjaci njeguju stoljećima.

Događaji tokom rata protiv Bosne i Hercegovine eklatantan su primjer kako su Bošnjaci muslimani čuvali objekte, ali i osjećaje drugih, jer da je suprotno, u postdejtonskoj eri bismo imali stotine objekata drugih konfesija koje je potrebno obnoviti.

Činjenice idu u prilog drugačijem ishodu, u kojem je preko 600 objekata povezanih s islamskim obredom, kulturom, obrazovanjem i tradicijom. srušeno i oskrnavljeno od strane Vojske Republike srpske i Hrvatskog vijeća odbrane. U posljednjih trideset godina nakon završetka agresije, posebno su bošnjački povratnici imali priliku osjetiti na „vlastitoj koži“, šta znači segregacija, islamofobija i ugrožavanje bezbijednosti, a zbog privrženosti islamu! Sličnih incidenata primjećujemo i u drugim povratničkim sredinama unutar Federacije Bosne i Hercegovine sa dominantno hrvatskim stanovništvom.

Posljednji incidenti s islamofobnim motivima u Livnu, gdje su ispisani ustaški simoboli unutar muslimanskog mezarja, te pronađena svinjska glava u haremu jedne od džamija u Mostaru, ostali su bez osuda zvanične hrvatske politike unutar Bosne i Hercegovine, ali i Zagreba, koji je često glasan kada je riječ o unutrašnjim odnosima u Bosni i Hercegovini.

S druge strane, vandalizam i skrnavljenje katoličkog obrednog prostora u Međugorju, postala je glavna tema radikalnih nacionalističkih krugova među Hrvatima, koji su iz više različitih uglova nastojali kreirati narativ o napadnu na katolike, uz pozivanja ne dijalog i slične već viđene floskule koje imaju za cilj okriviti unutrašnje aktere za ovaj čin. Počinitelj teškog vandalizma u Međugorju je Poljak katolik, a hrvatski radikalni nacionalisti očigledno žale što nije Bošnjak musliman, jer da je drugačije, sačekalo bi se sa završetkom istrage pa bi se tek onda objavljivali stavovi povodom ovog osjetljivog događaja.

Očigledno je da su nedobronamjerni političari priželjkivali epilog u kojem je počinitelj nego drugi, koji bi im poslužio za dobijanje dodatnih političkih poena pred nadolazeće izbore. Veoma degutantno i zlonamjerno, najblaže rečeno. Spletom okolnosti i utvrđenih činjenica,  destruktivnim razaračkim politikama koje ne žele dobro Bosni i Hercegovini i njenim narodima nisu uspjeli u svojoj nečasnoj nakani.

Nije im pošlo za rukom da ovaj slučaj politiziraju i nametnu osjećaj krivice „nekom iz komšiluka“. U isto vrijeme nemamo odgovor niti osude na ustaške natpise u Livnu i svinjske glave u Mostaru, iako bi oni koji su jedva dočekali događaj poput ovog u Međugoriju, morali reagirati, na očigledan zločin iz mržnje. Politička i intelektualna elita u Sarajevu, nije stavljala mete na čelo nakon događaja u Mostaru i Livno, uz izostanak bilo kakvog malignog pokušaja kolektivizacije krivice u ovim slučajevima.

Pojednostavljeno, ovo predstavlja razliku između onih koji žele dobro državi Bosni i Hercegovini i onih koji slijede separatističke politike Milorada Dodika, više nego sopstvene nacionalne agende.

Stoga, Bošnjaci bi morali dobiti javno izvinjenje od neodgovornih političara koji kontinuirano svojim izjavama čine štetu bosanskohercegovačkom društvu, znajući da i znatno manji incidenti mogu usložniti odnose, koji su već ionako dovoljno složeni i bez napretka prema naprijed. Također, hrvatska politika mora učniti i jasnu distinkciju od onih koji užitak vide u skrnavljenju mezarja i harema s ciljem vrijeđenja Bošnjaka muslimana.

Dok ovakav obrazac ponašanja ne postane uobičajena matrica kod ovakvih i sličnih događaja, ne možemo govoriti o istinskoj želji za zatopljavanjem odnosa, koji su nužni Federaciji i državi Bosni i Hercegovini, jer u konačnici,  jaka i harmonizirana Federacija, preduslov je za jaku državu Bosnu i Hercegovinu. Znaju to i destruktivne politike koje radije biraju targetiranje, dehumaniziranje i separatizma, od prosperiteta, dijaloga i općeg boljitka.