Malena prijestonica, isto tako malene države, u nedjelju se ispsrsila ispred čitave vjersko-političke i sigurnosno-medijske mašinerije Srbije.
Damir Rastoder
Poslije helikoptersko-desantnog ustoličenja crnogorskog mitropolita Jaonikija, svaka od zainteresiranih strana proglasila je sopstvenu pobjedu.
Mediji u susjednoj Srbiji već su poslali Mila Đukanovića u političku penziju, s očekivanjima da će je “koristiti” u nekom od ovdašnjih zatvora.
Takav konsenzus u mržnji prema nekom političaru nije zabilježen još od raspada bivše Jugoslavije.
I tu nema nikakve razlike između vlasti i opozicije, između vladinih i antivladinih medija, između ljekara ili pekara.
Za sve njih Đukanović je najblaže rečeno đavo.
On je i uzročnik ukupne krize u Crnoj Gori, glavni razlog za duboke unutrašnje podjele, krivac za nedjeljne događaje, i na kraju, najveći gubitnik.
No, da vidimo da li je bas tako.
Na kratak rok,možda je Đukanović i poražen, jer je uprkos protestima i blokadi, Joanikije introniziran u Cetinjskom manastiru, ali je na duže staze, suverenistička Crna Gora na ogromnom dobitku. Pendrecima i suzavcima je još dalje odgurnuta od Srbije, Đukanović će učvrstiti i homogenizirati svoje pristalice, a dobit će i mnoge neodlučne, koje sve više iritira ovako brutalno miješanje Srbije. Kao što je Milošević svojom politikom i upotrebom puke sile sve narode otjerao od Beograda, tako će i Vučić ovakvim akcijama destabilizacije susjeda, i Srbiju i cijeli region osuditi na trajno besperspekivni geografski prostor.
I ništa više od toga.
Od Miloševića je Srbija imala šansu da se oporavi i reformira, od reprize te politike, koju sada vodi Vučić, vjerovatno neće nikada. Ona će, na unutrašnjem planu, ostati da funkcionira kao razoreno društvo koje počiva na mržnji, nacionalizmu i antizapadnim vrijednostima, sa susjedima će biti posvađana, a svijet će je tretirati kao malu Rusiju na Balkanu,čija je jedina funkcija da destabilizira sve oko sebe.
Što je najbolje demonstrirala upravo na Cetinju.
Malena prijestonica, isto tako malene države, u nedjelju se ispsrsila ispred čitave vjersko-političke i sigurnosno-medijske mašinerije Srbije. Vučić je i od Srbije i od regiona napravio gladijatorsku arenu ili bojno polje, a on mora izaći kao pobjednik iz svake borbe.
Ako se to i ne dogodi u stvarnosti, tu su razne “ćirilice” i “jutarnji programi” koji će poraze pretvarati u pobjede.
Upravo se to dogodilo u nedjelju na Cetinju.
Srbija je žestoko moralno poražena, njena crkva osramoćena, a Vučićeva politika potpuno demistificirana. Cilj te politike je da Crna Gora bude druga srpska država. Možda ne silom i vojskom, jer je Crna Gora članica NATO, ali svakako pomoću SPC i velikog broja Srba koji u njoj žive.
Prvi korak je popis stanovnistva na kojem bi se, po Vučićevoj projekciji, trebao povećati procenat Srba, a drugi korak su izbori na kojima bi pobijedile njegove crnogorske ekspoziture.
U nijednom slučaju, Vučićeve akcije ne stoje najbolje poslije nemira na Cetinju. Ovdje često parafraziraju Njegoša koji je govorio da “kada pokušavate da posrbite Crnogorce, obično raste broj Crnogoraca i obrnuto”, pa je vrlo lako zaključiti da će ovoliko involviranje Srbije za rezultat imati jačanje crnogorskog nacionalnog identiteta.
U političkom smislu, Vučićevi puleni stoje puno lošije nego prije nedjelje.
Njegov Demokratski front je u političkoj defanzivi, sa potrošenim i neharizmatični liderima, koji će vrlo brzo dobiti i konkurenciju u novoj srpskoj stranci koju će formirati teško iskompromitirani premijer Zdravko Krivokapić.
Drugi Vučićev igrač Dritan Abazović je najveći politički gubitnik nakon dešavanja po cetinjskim ulicama. Posto je davno izgubio obraz, sada je definitivno ostao i bez suverenističkih glasova i sada je prinuđen da se sa drugim strankama iz prosrpskog bloka bori za srpske glasove. Abazović je uspio prošle godine prevariti crnogorske birače, jer ih je u miraz ponio Vučiću, ali mu ti isti građani teško mogu oprostiti silu koju je lično on naredio. Dakle,politički epilog svega onoga što se desilo na Cetinju je takav da je Đukanović učvrstio svoje birače i dodatno konsolidirao tzv. procrnogorski blok sa svojim prirodnim koalicionim partnerima, dok će Vučićev savez biti dodatno oslabljen i razjedinjen, jer će više političkih stranaka pretendirati na isto biračko tijelo.
Ako se tome doda i moguće slabljenje uticaja SPC, što zbog neprimjerenog ustoličenja, što zbog činjenice da Joanikije teško da se može i približiti Amfilohiju po snazi i autoritetu, onda postaje jasnije ko su stvarni dobitnici i gubitnici.
To naravno ne znači da će Vučić odustati od Crne Gore.
Ako je ne može staviti pod svoju kontrolu, onda će raditi ono što najbolje zna: izvozit će u nju nestabilnost. Što direktno, što preko svojih dodika u Crnoj Gori. Dobit ćemo novu, nefunkcionalni državu u regionu, koja se bavi sama sobom.
A šta radi međunarodna zajednica?
Izdaje saopćenja. Obično, sramne sadržine.
I tako postaje direktni saučesnik u destabilizaciji i Crne Gore i regiona.
