Piše: Almasa Hadžić
...Kao da je jučer bilo.
Spremamo se na glasanje. Lijepa svilena bluza, nove štikle i tašna, mantil
maslinaste boje sa tada modernim epoletama na ramenima kupljen dan ranije u
prodavnici „Kod Mlađe“ u Zvorniku.
Suprug se uparadio u odjelo,
kravatu.
Ne mogu da izdržim - idemo,
velim, a on mi uzvraća starom zvorničkom forom „šta je, nisu Njemci na
Vratolomcu“.
Sinovi svoj ostanak u kući
ucjenjuju sa po dva paketića sličica kupljenih na kiosku kod Hasibe.
U redu za glasanje moji komšije,
prijatelji, poznanici. Ruka mi drhti, neka čudna emocija puni mi damare.
Izlazim nasmijana, a od nekog
zadovoljstva, sreće, tijesna mi postaje ulica kojom hodam.
Zovem svoje u Lastvi i Sarajevu,
pitam jesu li glasali. Otac je, kažu, bio spreman još od sabaha.
Svečani ručak u novom još
svečanijem servisu za ručavanje, čuvanom za rijetke prilike. Donio nam ga
djever Mujo iz Švicarske.
Sinovima smo, pride, obećali
odlazak na Divič.
Dobijamo državu!
...Mjesec i nešto više, evo me u ratnom zbjegu u Liplju. U istom onom
mantilu i s istom tašnom koje sam kupila u čast glasanja na referendumu.
Mlađi sin pita gdje ćemo
spavati. Gdje, pitam se i sama, ali nemam odgovora.
Više od 7.000 nas se, za samo
jedno poslijepodne, našlo u ovom pitomom zvorničkom selu bježeći od SDS-ovih,
JNA i Arkanovih koljača.
Dalje je sve poznato.
Zbjegovi, ubijanje rodbine i
prijatelja, logori, silovanja, granatiranja, ofanzive.
Kula Grad, Sapna, Međeđa, Zečija
kosa, Ravni Zavid, Goduš, Skakovica,
Teočak, Gradačac, Kladanj, Tuzla, Sarajevo, Goražde, Brčko.
A onda suze Kapije, Srebrenice.
