Ako me danas pitate šta bih učilnila kad bi referendum sa istim pitanjem bio sutra, moj odgovor je: UČINILA BIH ISTO!
Piše: Almasa Hadžić
...Kao da je jučer bilo.
Spremamo se na glasanje. Lijepa svilena bluza, nove štikle i tašna, mantil
maslinaste boje sa tada modernim epoletama na ramenima kupljen dan ranije u
prodavnici „Kod Mlađe“ u Zvorniku.
Suprug se uparadio u odjelo,
kravatu.
Ne mogu da izdržim - idemo,
velim, a on mi uzvraća starom zvorničkom forom „šta je, nisu Njemci na
Vratolomcu“.
Sinovi svoj ostanak u kući
ucjenjuju sa po dva paketića sličica kupljenih na kiosku kod Hasibe.
U redu za glasanje moji komšije,
prijatelji, poznanici. Ruka mi drhti, neka čudna emocija puni mi damare.
Izlazim nasmijana, a od nekog
zadovoljstva, sreće, tijesna mi postaje ulica kojom hodam.
Zovem svoje u Lastvi i Sarajevu,
pitam jesu li glasali. Otac je, kažu, bio spreman još od sabaha.
Svečani ručak u novom još
svečanijem servisu za ručavanje, čuvanom za rijetke prilike. Donio nam ga
djever Mujo iz Švicarske.
Sinovima smo, pride, obećali
odlazak na Divič.
Dobijamo državu!
...Mjesec i nešto više, evo me u ratnom zbjegu u Liplju. U istom onom
mantilu i s istom tašnom koje sam kupila u čast glasanja na referendumu.
Mlađi sin pita gdje ćemo
spavati. Gdje, pitam se i sama, ali nemam odgovora.
Više od 7.000 nas se, za samo
jedno poslijepodne, našlo u ovom pitomom zvorničkom selu bježeći od SDS-ovih,
JNA i Arkanovih koljača.
Dalje je sve poznato.
Zbjegovi, ubijanje rodbine i
prijatelja, logori, silovanja, granatiranja, ofanzive.
Kula Grad, Sapna, Međeđa, Zečija
kosa, Ravni Zavid, Goduš, Skakovica,
Teočak, Gradačac, Kladanj, Tuzla, Sarajevo, Goražde, Brčko.
A onda suze Kapije, Srebrenice.
Stiže mir.
Otkopavanje grobnica,
prebrojavanje stratišta, identifikacije ubijenih, dženaze, uplakane majke,
ispovjesti silovanih, osiljeni zločinci, hapšenja, suđenja.
Počinje obnova. Certifikati,
političke partije, lideri, privatizacija...
Izranjaju niotkud zaštitnici
nacija, sortiraju se podobni i nepodobni Bošnjaci, pravi i krivi vjernici,
patriote i strani plaćenici.
Razmilili se po svetim bosanskim
ranama razni gmazovi, lupeži, čankolizi i sjecikese, stavljajući se iznad Boga
i zakona...
Gledam, a ne vjerujem, kako
silnici tom čudu bosanskog otpora počinju vaditi utrobu.
Utjerivači dugova, kamatari i
razni strvinari naše časne borbe odlaze u diplomatiju, postaju predstavnici
svega i svačega.
Dojučerašnji kradljivci
humanitarne pomoći odjednom postaju prvoborci, ratni profiteri - veliki
privrednici.
Bivši KOS-ovci i udbaši,
klizećim startom, osvajaju prve safove istjerujući iz njih naše dobre mumine i
uglednike koji su oduvijek znali za red i moral, vjerovali u Božije određenje i
držali do uputa Svete Knjige.
Sve to gledam, ustvari, živim, ubjeđujući
sebe da Bosna može bolje i da je zaslužila bolje.
Zato, ako me danas pitate šta
bih učilnila kad bi referendum sa istim pitanjem bio sutra, moj odgovor je: UČINILA
BIH ISTO.
Opet bih zaokružila „ZA“ suverenu
i nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu, čijem sam se rađanju 29. februara i 1 .marta
1992. godine neizmjerno radovala.
I opet bih pristala da prođem kroz
sve ono kroz šta sam ovih tridesetak godina prolazila, sa žarkom željom da ovaj
put Bosnu i Hercegovinu otmemo iz čeljusti smutljivaca, lopova i silnika koji
su je zaskočili i još uvijek joj ne daju da prodiše.
Vjerujem da će taj dan doći!
Jer dobrih, hrabrih, pametnih i
poštenih ljudi u Bosni i Hercegovini je mnogo više od onih drugih.
Prijatelji moji sretan vam Dan
nezavisnosti!
