Aleksandar Vučić niti želi, niti hoće, da zaustavlja Dodika u razbijanju BiH.
Piše: Damir Rastoder
Proslava neustavnog dana RS i serija incidenata diljem manjeg entiteta samo su apodiktična potvrda da je mir u Bosni i Hercegovini ozbiljno ugrožen.
Više nego ikada prije, od završetka rata do danas.
Milorad Dodik, pritiješnjen sankcijama, sada se ponaša kao bombaš samoubica koji nema šta izgubiti.
Opskurna proslava u Banjoj Luci demistificirala je i sve druge aktere i podržavaoce "srpskog sveta".
Na prvom mjestu je tu Rusija, koja koristi Srbiju i RS kao platformu za destabilizaciju čitavog zapadnog Balkana. Time povećava svoj međunarodni značaj, a ujedno zaustavlja dalje širenje NATO u ovom regionu.
Za Rusiju je ovaj prostor od sekundarnog strateškog značaja,u odnosu na Ukrajinu, sada i Kazahstan, čak i Siriju, ali može biti od važnosti za eventualnu, međunarodnu političku trgovinu sa SAD i EU, oko ostvarivanja ciljeva u dominantno ruskoj zoni uticaja.
Srbija je također otkrila skoro sve karte, ako je ikada i bilo dileme.
Vučić nije bio fizički prisutan, ali je, kao nikada do sada, poslao kompletan državni vrh.
On niti želi, niti hoće, da zaustavlja Dodika u razbijanju BiH.
Vučić bi samo da svoju ulogu u tome pred svijetom minimizira, a pred očima domaće javnosti je učini što vidljiviom i očigledniom. Time stiče dodatnu popularnost kod dominantno nacionalističkog biračkog tijela u Srbiji. Ako krene po lošem za "srpski svet" Vučić će hladno optužiti Dodika za avanturizam i neposlušnost, a ukoliko se projekat razvija u željenom smjeru, onda će, zahvaljujući medijskoj mašineriji, glavne lovorike pobrati upravo on.
Dodik svakako računa i na činjenicu da se u Srbiji za nekoliko mjeseci održavaju izbori i da će ga Vučić morati pratiti u svim budućim potezima i akcijama, uključujući svu vrstu logistike, od političke, finansijske, pa i vojne, ako bude zatrebalo.
Nacionalističko divljanje po RS, začinjeno banjolučkim orgijanjem, još jedan je u nizu poraza međunarodne zajednice.
Kako sada jadno i jeftino zvuče Escobarove riječi "da rata u BiH neće biti" ili one "da je korupcija glavni problem u BiH".
Ništa bolji u opisu stanja nisu bili ni evropski zvaničnici, naročito oni koji su smatrali da je "promjena izbornog zakona ključna za napredak zemlje".
I to u trenutcima kada se ta zemlja ruši, ali ne korupcijom koliko snažnim nacionalizmom sa istoka, pa i onog iz zapadnog susjedstva. Da se razumijemo, korupcija jeste ogroman problem u BiH, taman onoliko koliko je i u drugim zemljama regije.
Ali zanemivati stvarne uzroke problema je ili debilizam ili loša namjera. Treće ne postoji.
To je razlog više da se Bošnjaci okrenu sebi. Da sarajevska čaršija manje gleda šta je rekao Izetbegović, a više šta je uradio Dodik.
Da manje tumači Bakirove "potajne misli i želje", a više prati Vučićeve akcije i postupke.
Da ne protestiraju ispred ambasade Srbije, jer tu selamenata ionako nema, već da svoje nezadovostvo i razočarenje iskazuju diplomatama iz SAD i EU, koji su svojim činjenjem i nečinjenjem i doprinjeli da se Dodik ovoliko razobada.
Umjesto pripremama za izbore, političke stranke moraju formirati jak probosanski, demokratski front za odbranu BiH.
Ukoliko se Dodik i Čović ne zaustave u svom rušilačkom pohodu, teško da će izbora i biti.
