Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović
U javnom diskursu, ali i nekim akademskim krugovima često se može čuti izraz "akademsko prepucavanje" ili "prepiranje". Ovaj izraz, koji je u ograničenoj upotrebi, uglavnom se odnosi na zučne, intenzivne rasprave o nevažnim, trivijalnim, ili perifernim pitanjima. Duboke akademske rasprave o manje važnim pitanjima se kod nas kolokvijalno relativiziraju kao "akademsko šupljiranje". Radi se o intelektualnim raspravama koje vode članovi akademske zajednice, a koje često dovode do impotentnih ili nedorečenih, neupotrebljivih zaključaka koji nemaju nikakav praktični značaj.
Svijet akademske politike, kako tvrde neki zapadni uglednici, znatno je složeniji i okrutniji od karaktera stvarne politike. To je zbog kompleksnosti prirode akademske djelatnosti i njene važnosti koju sa sobom nosi.
Sa druge strane, neki čak tvrde da je intenzitet akademske rasprave obrnuto proporcionalan važnosti predmeta o kojem se raspravlja.
Drugim riječima, kada se raspravlja o pitanjima koja imaju ograničen značaj ili nemaju velik utjecaj na širu društvenu ili političku zbilju, članovi akademske zajednice pokazuju izrazitu ostrašćenost i eksplicitnost u branjenu svojih teza. S druge strane, kada su na stolu pitanja od šireg društveno-političkog ili strateškog značaja, intenzitet i krutost u akademskoj politici obično opadaju. To se objašnjava većom senzibilnošću koju tema rasprave nosi sa sobom, te se, stoga i nastupa opreznije sa sviješću o ozbiljnosti posljedica koje mogu nastupiti. Ovo je uglavnom prevalentno mišljenje, mada postoje i izuzeci.
Možda se pitate zašto pišem obiman uvod u temu koja u našem javnom diskursu odavno nije akademska, nego stvarno politička? Upravo zato da pokušam osvijetliti fenomen akademskog šupljiranja koji ovih dana doseže kritične razmjere.
Umjesto da akademici kao čuvari znanja zarone u dubine naučnih, referentih istraživanja i teze prirodnom svijetlu naučne spoznaje, oni se fokusiraju prema svijetu blještavila televizijskih ekrana. Tu se predstavljaju kao vješti trgovci, virtuoze nudeći instant akademski nerecenzirane eliksire za složene političke slagalice. Jesu li, doista ovi usamljeni akademici izvori svjetlosti u mračnim labirintima društveno političke zbilje ili samo neki od slučajnih prolaznika, akademskih lutalica u moru onih željnih populizma i pažnje?
Ponovno reanimiranje ideje bosanstva na marginama etnički duboko podijeljenog društva i reaktueliziranje priče o identitetu najmnogoljudnije etničke skupine u Bosni i Hercegovini nije ništa drugo nego klasično akademsko šupljiranje po mjeri aktuelnog političkog trenutka.
Postoje nekoliko aspekata koje se ovdje primarno moraju uzeti u razmatranje.
